Škripa teretnih vlakova

psychocandycover
The Jesus and Mary Chain “Psychocandy” (Blanco y Negro Records, 1985.)

Imao sam sedamnaest godina. Nisam znao kamo bih. Hodao sam ulicama. No, mali grad nije imao mnogo ulica pa sam se vrtio u krug. Bio sam napet i pozitivno nervozan, kako se to biva samo u tim godinama. Sa sobom sam nosio walkman. U ušima mi je brujao Psychocandy. Moćna distorzija zvučala je kao da mi kroz glavu tutnje teretni vlakovi, a onda naglo koče uz zaglušujuću škripu.
Ta je zujeća buka poput struje jurcala kroz mene, od ušiju pa sve do stopala, otapajući asfalt po kojem sam gazio. Veliki bukozid i superkratke pjesme. Brzi život i tisuće podražaja odjednom. Bio je to pravi strujni udar. Vrijeme je ubrzavalo i nije ga ostalo mnogo za potrošiti.

Negdje sam pročitao da su braća Reid, Jim i William, kreativa benda, nekoliko godina prije osnivanja Jesus and Mary Chain živjeli od socijalnog osiguranja i provodili dane zatvoreni u sobu gledajući televiziju. Titrajući ekran, visoka frekvencija. Stvarnost ubačena u medijski akcelerator. Banalna zabava, bizarne vijesti i reklame nakon kojih se “uskoro vraćamo u program”.

Sve su to kasnije saželi u kratke intenzivne komade gitarističke buke iz čijeg su gustog košmara na površinu ipak izbijale zrake lijepih, toplih i temeljitih osjećaja.
Napregnuti turbomotorični zvuk bio je na trenutke razblažen nježnim akustičnim intervalima poput “Cut Dead” ili uvodne uspješnice “Just Like Honey” čiji će zvuk braća Reid domisliti na sljedećem studijskom albumu Darklands.

Nasuprot tim pjesmama, “The Living End”, “Inside Me” a osobito furiozna “In A Hole” zvuče poput flekserica koje stružući po metalu bacaju naokolo milijarde iskri.

JAMC su na prvijencu, Psihoslatkišu, zavarili u svoj bukozid metalne pločice s posvetama Stoogesima, Velvetima, Beach Boysima, Ramonesima… Ne snimivši kasnije mnogo albuma, ostali su na periferiji, poput stare zatvorene tvornice. Nakon dugo vremena nježnu im je posvetu dala Sofia Copolla ubacivši “Just Like Honey” u onu dirljivu završnu scenu oproštaja Scarlett Johansson i Billa Murraya u “Izgubljenima u prijevodu”.

A i ja danas prošećem ponekad velikim gradom sa Psychocandy u slušalicama, mada se asfalt ispod cipela više ne otapa. Valjda neka drugačija smjesa.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

pop : del

Mjesto odakle kultura odlazi u zaborav

anarhija weekly

knjiga + film + kazalište + mediji + ljudi

The WordPress.com Blog

The latest news on WordPress.com and the WordPress community.

%d bloggers like this: