Author Archives: drugidrugar

Rado (ne)slušane pjesme*

Kako su hrvatske pop-zvijezde pjevale Titu i Jugoslaviji

U ona vremena, na današnji dan, 25. svibnja, slavio se rođendan “najvećeg sina naših naroda i narodnosti” druga Josipa Broza Tita.

A slavlje k’o slavlje – nije moglo bez pjesme. Zato su najbolja estradna grla pustila glas u čast Njemu i Njegovom čedu – Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji.

Tisuće pjesama posvećene su Njemu i Njoj. Među njima bilo je mnoštvo onih koje su ispjevala najčuvenija hrvatska estradna grla. Uostalom, Hrvatska je tih desetljeća imala nesumnjivo najjaču zabavnoglazbenu scenu, a njeni ponajbolji glasovi nisu se krzmali zapjevati svečane ode i tople balade ondašnjoj otadžbini i velikom vođi.

Kasnije su isti zapjevali i novoj, u mukama rođenoj domovini, dok su pjesme koje se nekoć spjevali “onoj” obnoć bile potisnute s televizijskih i radijskih programa, ali ne posve i iz kolektivnog pamćenja.

S kakvim god ih emocijama ili predrasudama slušali, valja reći da su neke od tih pjesama, lišene ideološkog tereta, doista vrijedni glazbeni biseri. A zahvaljujući istinskim audiofilima (koji ne moraju nužno biti jugofili) te servisima digitalnih medija, većina tih pjesma ipak je sačuvana od potupnog zaborava na koji su, u jednom dramatičnom i lomljivom povijesnom trenutku, bile osuđene jer su skladane i spjevane u čast i slavu “krive” domovine.

Poslušajmo danas neke od njih…

Tereza Kesovija – Jugoslavijo, volim te

A-strana vinilnog singla iz 1980. u izdanju Jugotona s Terezinim raskošnim vokalom koji opjevava ljepote “jedine” domovine. “Jadran k’o zaljubljeni dječak gleda u te / dok s tvojih usana se čuje pjesma juga / najljepše cvijeće ovdje krasi tvoje pute / u tvojoj kosi vijenac osam divnih boja…”

Doris Dragović – Hej Jugoslaveni

Konfekcijski aranžman ove pjesme koji je polovicom 1980-ih bio dobitna festivalska formula “izvlači” pjevačica moćnog glasa koja iz sveg grla poručuje: “Hej Jugoslaveni nek’ se čuje glas, mi smo slični stijeni jer bratstvo spaja nas!”

Dado Topić – Hej hej Jugoslaveni

Stilski i žanrovski netipična pjesma u ovom izboru, objavljena na Topićevom solo-albumu “Neosedlani” iz 1979. godine svojim snažnim socijalnim nabojem bila je adresirana gastarbajterima koji su u tuđini bili “radna snaga prve klase, a građani drugog reda”.

Dubrovački trubaduri – Moj je otac bio partizan

Klasična koračnica sa singla iz 1974. i ondašnji ultimativni hit, neizbježna na vojnim paradama, omladinskim sletovima, vojničkim i pionirskim zakletvama… Čuvena po pripjevu “Nek se čuje nek se zna sad smo jedna armija!”

Oliver Dragojević – Naprijed pioniri

Poučna pjesma o važnosti drugarstva među pionirima s albuma “Pionirsko kolo” koji je Oliver snimio 1987. s dječjim zborom Osnovne škole “Josip Broz Tito” iz Novog Breograda.

Novi fosili – Balada za Starog

Dirljiva balada s albuma “Druže Tito, mi ti se kunemo” iz 1981. na kojem su različiti izvođači pjevali Jednom i Jedinom. “Možda je nekom svejedeno / možda i ne mari / al’ ja te zato volim / puno te volim Stari”. Pripremite maramice.

Krunoslav Slabinac – U ime slobode

Krunoslav Kićo Slabinac vrhunski je otpjevao ovu silovitu odu “zemlji i slobodi” objavljenu na singl-ploči iz 1974. godine. “U ime života i zastave slavne naš zavjet primi ti…”.

Srebrna krila – Živi Tito

Kalemberove jednostavne rime (“Živi Tito / čovjek drug / mi smo s Titom / a put je dug (…) Živi Tito / ko bedem jak / mi smo s Titom / to naš je znak…”) ganule bi i samog Starog da je poživio još koju godinu.

* neznatno izmijenjeni tekst koji sam izvorno objavio na danas ugašenom portalu Javno.hr

Oglasi

Prvi strujni udar

ACDC Dirty Deeds Done Dirt Cheap

AC/DC “Dirty Deeds Done Dirt Cheap” (Albert, 1976.)

Pamtim to kao da je bio danas kada sam se prvi puta susreo s pravim prljavim licem rock’n’rolla. Jer, ni Parni valjak, Bijelo dugme ili Queen koje sam tada slušao, a ni Elvis s ploča mojih roditelja, to nisu bili. Bio sam osmoškolac, bila je subota. Provincijska i socijalistička.

Starci su me poslali u trgovinu. U gradu je bila jedna robna kuća, nevelika, a u njoj nevelik odjel na kojem su prodavane gramofonske ploče i kazete. Iz samoposluge sam izašao s pozamašnim kusurom kojeg sam, doborotom roditelja, imao pravo potrošiti. Hipnotički sam otišao do spomenutog odjela i dugo razgledavao skromnu ponudu longplejki i kazeta. S jednog omota, sjećam se, namigivao mi je Shakin’ Stevens, s drugog Novi fosili. Ali, meni je pažnju privukla kazeta na čijem je omotu skupina ljudi s cenzorskim trakama preko očiju stajala pored nekog američkog motela. AC/DC! Dirty Deeds Done Dirt Cheap! Uau! Album naknadno prepakiran za američko i ina tržišta nakon što isprva nije mogao proći cenzorske carine. U nas ga je licencno objavio Suzy. Nisam baš bio toliko smotani klinac da ne bih znao tko su AC/DC, iako me dotad nisu uopće zanimali. Ipak, neki vrag koji mi je čučao na ramenu prišapnuo je da uzmem baš tu kazetu (Shakin’ je još namigivao, Fosili se kesili s omota…), prvu originalku koju sam kupio sâm. Otišao sam kući, zavukao se u svoj ugao dnevne sobe, ubacio tu plastiku u BASF-ov magnetofon i doživio prvi strujni udar u životu. Slušao sam je danima, tjednima, mjesecima. Uvijek isti udar. I uvijek ponovno.

Udar je bio snažan i strašan. U tinejdžerskim vremenima koja su uslijedila, uzbudljiva traganja za glazbama odvela su me skroz na drugu stranu. AC/DC nikada poslije nisam predano slušao. Čak ni “Back in Black” ni “Highway To Hell” kao udžbenički obvezno štivo. Jedino mi je “Dirty Deeds Done Dirt Cheap” do danas ostao sentimentalno drag.

A na tom albumu nikakve sentimentalnosti nema. Osim, možda, u onoj mamurnoj baladi “Ride On”. Naprotiv, to je suštinski, organski beskompromisni koncentrat onoga na što mislimo kada pomislimo “rock’n’roll!”. Esenc!

Iako tada nisam imao blage veze o čemu pjevaju, vibracija je bila dovoljna. Znao sam da je to prljavi, perverzni, delinkventski i rebelijanski album onkraj zakona i društvenih normi, pa čak i onih inkorporiranih u tadašnji rock establishment. I ne samo to. “Dirty Deeds…” bio je klasno osviješten, proleterski album koji se s nedvosmislenim prezirom odnosio prema oholom elitizmu. Bio je to jebežljivo nervozan album jer… Ain’t No Fun Waiting Round To Be A Millionaire … kako je mudro, a bez velike filozofije govorila programatski ključna pjesma s tog albuma.

If you got the dollar, we got the song
Just wanna boogie woogie all night long
Yeh boogie
I got holes in my shoes
I got holes in my teeth
I got holes in my socks
I can’t get no sleep
I’m trying to make a million
And I got patches on the patches
On my old blue jeans
Well they used to be blue
When they used to be new
When they used to be clean
(Ain’t No Fun (Waitng Round To Be A Millionaire))

Udarala me tako struja mahnitih riffova braće Young (k’o da su bili neki revolveraši, odmetnici) te prljavi, poderani, lascivni (kao u “Squealer”) i samo na trenutke teatralni (kao u “Big Balls”) vokal Bona Scotta. U tim je pjesmama zvučao kao ostarjeli pedofil, svodnik, diler i alkos. (Za one koji ne znaju – umro je neoliko godina kasnije nasmrt se napivši!) Pjevao je o stvarima zbog kojih su kasnije počeli udarati na albume naljepnice Parental Advisory. Ovaj ih je album u svoje doba zaslužio barem tri. Evo i par dokaznih materijala…

They told me it was disgustin’
Told me it was a sin
But I saw me knocking on your front door
Saw me smile when you let me in
You and me baby we’s all alone
Let’s get something goin’
While your mum and dad ain’t home
(“Love at First Feel”)

She said she’d never been
Never been touched before
She said she’d never been
This far before
She said she’d never liked
To be excited
She said she’d always had
Had to fight it (and she never won)
She said she’d never been
Never been balled before
(“Squealer”)

Dandanas je voltaža ovog albuma jednako visoka kao i onomad kada me s njega oprljio prvi elektrošok. Organski rock u najpunijem smislu, od prvog do zadnjeg udara. Vrisak, znoj, pivska pjena na gubici, krv na jagodicama, testosteronski overdose bez glumatanja. Jednostavno rečeno – struja. Struja. STRUJA. S.T.R.U.J.A.


(Ne)Opjevani Uskrs *

Spjevano je mnoštvo uskrsnih pjesama nereligijskog formata, no niti jedna nije dosegla popularnost božićnih uspješnica poput “White Christmas” ili “Last Christmas”.

Upitate li prosječnog konzumenta pop glazbe da vam nabroji pet-šest božićnih pjesama, vjerojatno će ih odmah istresti iz rukava. Od evergreena kakvi su “Jingle Bells”, “White Christmas”, “Let It Snow”, “Santa Claus Is Coming To Town”, “O Tannenbaum”… pa do pop-hitova poput “Last Christmas”, “All I Want For Christmas Is You”, “Driving Home For Christmas” ili “Do They Know It’s Christmas Time” kojima je u vrijeme Adventa nemoguće uteći. Sve te pjesme poznate su i u nekršćanskim dijelovima svijeta, dio su globalne pop-kulturne baštine i neizbježni repertoar radijskih emisija kao i akustike shopping-centara čim datum na kalendaru zamakne iza Svih svetih.

No, što bi prosječni konzument pop glazbe rekao da ga upitaju koje su najčuvenije uskrsne pjesme? Za početak bi se zatečen pitanjem vjerojatno počešao iza uha, a potom, na spomen “Amazing Grace” udario dlanom po čelu. “Aha! A koja još?” – uzvratio bi pitanje.

Industrija popularne glazbe u zadnjih je pedesetak godina eksploatirala temu Božića do krajnjih granica. Jednostavnim guglanjem možemo naći desetke… ma što desetke – stotine pop-pjesama koje se Božića dotiču ako već ne tematski, onda bar ugođajem.

Ali, što je s Uskrsom?

Ima pregršt crkvenih pjesama koje se za Uskrs, taj najveći kršćanski blagdan, prigodno pjevaju na misnim slavljima i procesijama. Skladano je i spjevano i mnoštvo uskrsnih pjesama tzv. nereligijskog formata, no malo ih je u svijetu pop-glazbe doseglo slavu uspješnica poput “White Christmas” ili “Last Christmas”. Bolje rečeno – nijedna.

Razlog tomu djelomično može biti u tome što je Božić postao središnjom točkom konzumerističke ere. Vrijeme Adventa vrijeme je velike potrošnje i zarade. Stoga mnogi pop-glazbenici i njihove izdavačke kuće tempiraju vrijeme izlaska na tržište s novim albumima, singlovima i spotovima upravo u to vrijeme. Mnogi su, dakako, zlatnu žilu naboli tematskom eksploatacijom Božića i pripadajuće adventskog imaginarija. Vjerojatno najbolji primjer je hit iz 1980-ih “Last Christmas” boy-dueta Wham u kojem je pjevao tada mlađahni George Michael. Taj nostalgični pjesmuljak o bivšoj ljubavi koju je lik iz pjesme upoznao “prošlog Božića” i “darovao joj svoje srce” nadživio je ono vrijeme postavši ultimativnim radijskim hitom već desetljećima nemilice eksploatiranim u vrijeme Božića.

A o tome koliko je takvih popularnih uskrsnih pop-pjesama govori i to što je veći dio ovog teksta pripao božićnima.

U vrijeme Božića radijski DJ-evi su na slatkim mukama jer tada mogu bez problema nakrcati eter prigodnim pjesmama. S Uskrsom je bitno drugačije.

Ipak, malo upornijim guglanjem nalazimo čitav univerzum uskrsnih pjesama, ne samo crkvenih već i onih profanih, lakonotnih.
Najčuvenija (!) je “Easter Parade” iz istoimenog holivudskog mjuzikla Irvinga Berlina snimljenog 1948. godine s Judy Garland i Fredom Astairom u glavnim ulogama. Među poznatijima svakako je “Were You There (When They Crucified My Lord)” Johnnyja Casha.

Pjesme koje se ako ne tematski onda bar nekom ironičnom referencom dotiču Uskrsa snimili su i Jefferson Airplane (“Easter?”) i Frank Zappa (“Watermelon In Easter Hay”) iako nisu bile posebno upečatljive u njihovoj pjesmarici.

Na listama najpopularnijih uskrsnih pop-pjesama još se spominju “Easter” skupine The Prize Fighter Inferno, “Easter Sunday” China Forbesa, “On Easter Morning” G.W. Williamsa, “The Night Before easter” The Gaithersa, ili “Easter Song” grupe Glad. No sve su one inferiorne naspram velikih “božićnih hitova”.
Zato postoji čitav niz crkvenih pjesama koje opjevavaju Isusovu muku, raspeće, a potom i uskrsnuće. U hrvatskoj uskrsnoj tradiciji najpoznatije su “Kraljice neba”, “Uskrsnu Isus doista”, “Na nebu zora rudi” ili “Gospodin slavno uskrsnu”.
A za razliku od bogate crkvene pjesmarice, domaća estrada nije dosad nalazila previše inspiracije u najvećem kršćanskom blagdanu.

* Tekst sam izvorno objavio na portalu Javno.hr, 24. travnja 2011. godine.


Radioaktivna banana

BANANA COVER

The Velvet Underground & Nico (Verve, 1967)

O albumu poznatijem kao Banana Cover dao bi se napisati podulji tekst sastavljen samo od slavnih izjava/izjava slavnih izrečenih o njemu. Vjerojatno najčuvenija je dosjetka Briana Enoa koji je rekao kako prvi album Velveta “nije kupilo mnogo ljudi, ali da su svi koji su ga kupili potom osnovali bandove”.
Bio je to radioaktivni album, opasan i zračeći.

Donekle na tragu Enoove opaske, svaka pjesma s ovog albuma začela je neki žanr u rock glazbi. U estetskom smislu, taj album bio je međaš nakon kojeg mnoge stvari više nisu bile iste. No u tim vremenima, a naročito te 1967. godine, svaki drugi album bio je takav. Samo za primjer, iste su godine The Beatles snimili “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band”, The Doors svoj eponimski prvijenac, Pink Floyd također svoj nastupni antologijski “The Piper at the Gates of Dawn”, Hendrix je objavio “Are You Experienced?”… Da ne nabrajam dalje, o antologijskim albumima izašlima 1967, možete više pročitati ovdje ili pak ovdje gdje Banani neshvatljivo nema ni traga.

“The Velvet Underground & Nico” ubrzo po izlasku prometnuo se i ostao jedan od najutjecajnih albuma (za mnoge najutjecajniji) u sada već impozantnoj povijesti rock glazbe. Pojednostavljeno, no nimalo daleko od istine, bez prevratničkog utjecaja tog albuma ne bi bilo ni punka, ni kraut-rocka, ni onoga što se običava zvati indie-rockom, a i lo-fi, noise i grunge ne bi bili onakvi kakve znamo.

Opet na tragu Enoove opaske, zabavno je guglati u potrazi za listama izvođača i bandova “kojih ne bi bilo” bez Njezinog Bananstva. Prilično šaroliko društvo: The Stooges (Iggy Pop je priznao da je zbog – kako se tada činilo – lošeg zvuka i produkcije popizdio slušajući ga prvi put, da se jedva prislio poslušati ga drugi put, da bi ga nakon trećeg slušanja počeo smatrati genijalnim) zatim Can, Roxy Music, David Bowie (koji je iste godine objavio svoj debitantski album), Television, Sudicide, Sex Pistols, Sonic Youth, Jesus And Mary Chain, Nick Cave, R.E.M., Nirvana, Mazzy Star, Pavement, Beck, Stereolab, The Strokes… Lista je stalno otvorena.

Neki, poput Davora Gopca, u “islušavanju” Banane nisu, čini se, stigli dalje od uvodne prostodušno popističke “Sunday Morning” dok su se najodvažniji pioniri poput Can i Sonic Youth hrabro probili sve do pjesma koje su u ono doba doista bile radikalne i avangardne u pop-rock univerzumu poput “Heroin” i “All Tomorrow’s Parties”, a naročito “The Black Angel Death’s Song” i kaotične “European Son”.

Fascinira rudimentarno bogatstvo tog albuma. Banana Cover je album-rudnik u koji se svatko spuštao i u njemu pronalazio grumen nečeg posebnog. Mnogi su isprva bili zgroženi ili nespremni suočiti se s razarajućom bukom, narkoleptički monotonim ritmom, cvilećim violinama Johna Calea, Reedovom pandrčenju po gitari, poetici punoj nihilizma i sadomazohizma. Čak i u najčednijim trenucima albuma snimljenog u samo četiri dana (“Sunday Morning”, “I’ll Be Your Mirror”, “Femme Fatale”…) pjesme zvuče raštimano, a uvažena gošća Nico svojim zagrobnim glasom kao da zajebantski pokušava zvučati kao teutonska inačica Sandie Shaw.

S jedne strane zvuk se naizgled dramatično raspada (u “Heroin” dramaturški sjajno “oponaša” kolanje droge kroz vene) pa se opet sažima u pseudoromantičnim pastoralama. Takvo što je od hrpe razbacanih sastojaka mogao sastavit i potom senzacionalno isporučiti jedino genijalni “prodavač konzervi” i mecena cjelokupnog projekta Andy Warhol.

Nesavršen zvuk, mjeren aršinima mediokirtitetskih konzumenata glazbe, upravo je naročita draž jer otvara nečuven i dotad gotovo nečuvan prostor istraživanju onoga što je iza tankog zida bijelog šuma. Ovaj album me naučio slušati glazbu širom otvorenih ušiju i bez predrasuda. Ne znam jesam li ijedan drugi odslušao toliko puta.

U ono vrijeme kada sam ga otkrio i fanatično slušao bio sam na tzv. služenju vojnog roka, koji je tek na trenutke bio rock, a većinom ipak folk. Kada bi s ugašenim svjetlom u spavaonici u duhu bratstva & jedinstva otpočela kakofonična simfonija izvedena hrkanjem, prdenjem i kojekakvim drugim zvucima koje proizvode iznureni gojenci padajući u san, nataknuo bih slušalice na uši i uključio taj tanki hologramski zid raštimane bijele buke koji bi se, poput neke vanvremenske ovojnice, odmah stvorio oko mene.

A kada krene zvuk one čarobne muzičke kutijice u “Sunday Morning” (najljepše otvaranje albuma ikad!) još i danas se raspametim, mada već napamet znam svaki šum čitavog albuma i mada ga već godinama nisam slušao. Zanimljivije su mi danas već treće generacije onih koji se spuštaju u taj rudnik.


Apokalipsa je!

MACHINA - sad ili nikad - FRONT [500X500]
[machina] Sad ili nikad (Vistemiamivi music, 2004.)

Dva Tuzlaka iz Leipziga i njihova Mašina… Zvuči kao početak vica ili opore socijalne drame. Ali ne, ovo je mnogo više i mnogo dublje od toga. Ovdje se radi o priči ispričanoj glazbom od koje će vam osmijeh izbiti na lice tek u suludom facijalnom grču zakašnjele i time uzaludne spoznaje da je civilizacijski eksperiment propao, da smo bespomoćni i kao individue i kao sitnozuba stoka u zbijenom stadu… Bog je mrtav. Svi smo mrtvi. Informacija je dezinofrmacija. A istina… Ona je “još samo jedna rekonstrukcija starih dogmi i teorija, majke, oca i svetog kaiša”.
Uglavnom, na krivom smo mjestu, u krivom životu. Možda netko i čuje naš krik, ali koga je to uopće briga u moru drugih krikova i šumi tuđih jauka.

Ipak, treba se tući do zadnje pjesme. Kao što se ovi bosanskonjemački mašinisti tuku…

O tuzlanskom dvojcu iz Leipziga, o Machini i njihovoj mašineriji nema mnogo dostupnih informacija. Dva samizdat albuma, par homemade videoklipova na YouTubeu, nekoliko intervjua, nazočnost na Franjićevim “Slušaj najglasnije” kompilacijama i njihova već godinama neažurirana internetska stranica jer… band je ugašen! Šturost i zagonetnost koja ima smisla. Kao što na početku svoga “Antikrista” Nietzsche reče da je ta knjiga “samo za malobrojne” tako je i glazba Machine, gdje se u istaknutoj ulozi pojavljuje sam Antikrist, namijenjena malobrojnima. Da je drugačije i svijet bi bio drugačiji.

“Ljudska mudrost uči me zanatu od rebarca supu od mozga salatu” (“Antikrist”)

Što to pjevaju Tony Mahagony i Edward Vulgarius, dvojica emigrantskih apostola individualnosti i istaknutih predvodnika pokreta otpora Diktauri Kolektiva?
Ako bi – to je sada popularno – njihov glazbeno-filozofski koncept sveli na neku short cut definiciju za lakše razumijevanje, mogli bismo ovako sročiti: Rambo Amadeus susreće Davida Lyncha u ratnoj bosanskoj Nedođiji. Ili možda: soundtrack za pustu Srebrenicu.

Drugovi Mahagony i Vulgarius u ironijskom, kvaziepskom izričaju čak su jači i od druga Amadeusa, u stvaranju ugođaja neugode iščašeni kao i gospodin Lynch, a samozatajni skoro kao The Residents.
Na pitanje što ih je oblikovalo, u poduljem će nabrajanju istaknuti Tita, sedam sekretara SKOJ-a, Mickeya Mousea, već spomenutog Lyncha, Toma Waitsa, Nicka Cavea, Laibach, Einstürzende Neubauten, sve one off projekte Mikea Pattona iz Faith No Morea (Fantomas, Mr. Bungle) zatim Tarkovskog, Kubricka, Aleistera Crowleyja, Timothyja Learyja i, dakako, Leteći cirkus Montya Pythona…

“Zdrav sam bio dok me nije pregledao doktor i bilo mi je ljepše dok razumih kravu sad znam da je ljudstvo evolucija defektna…” (“Evolucioni defekt”)

Hoće reći: sve je pošlo naopako otkako su nas počeli učiti ispravnim stvarima, kada je izmišljanjem riječi “tijelo dobilo laž” (“Ecce homo”). Budući da svako pleme, svaka zajednica imaju svog idola i svoju dogmu, u svijetu isprepletenom međusobnim vezama nagomilalo se previše međusobno suprtostavljenih istina. Izgubljena su mnoga čvrsta uporišta, napušteni prastari položaji, a Antrikrist se odasvud debelo smije. Njegovo je vrijeme. Apokalipsa je.

“Grobaru prestani da kopaš grobove premalo je grobara da sve nas sahrane iskopaj sebi jedan i tebi trebaće pa čekaj na red apokalipsa je … “ (“Apokalipsa”)

Bog se povukao, neprijatelj napredovao. Machina je sve to opjevala… zamalo rekoh “lijepo opjevala”… gurnuvši nas pred suđeni ponor nad kojim još jedino možemo zdvojno uskliknuti: Juriš, braćo, preko vode do slobode! Druge nam nema dok sa svih strana tutnji beznadni zaziv na ostanak u svijetu koji ubrzano propada.

Ključno pitanje ovog razarajućeg traktat-albuma ono je vječno, o Čovjeku i njegovoj (ne)slobodi odsnosno prokletstvu da uvijek pogrešno bira. Čovjek je roba bez jamstva, ostavljen u nekom skladištu ili hladnjači u kojoj je došlo do kratkog spoja.

“Prvi tvrde da je s homom bog remek djelo stvorio ako je tako zašto onda izbjegava javnost drugi kažu majmun je htio biti biće bolje ako je bolje majmune što majmuna još ima pa ko je nadležan za izum homa sad jebeš ti proizvod za koji ne garantuje niko…” (“Ecce Hommo”)

U svojim povremenim turobnim nesanicama običavao sam suočavati se na repeatu preko svog mp3playera s Machininim božanskim paradoksom u pjesmi “Svi smo bog”. Evo je u cijelosti…

“Čekaj djede dolazim ali moram prvo cijeli šaržer na govna da ispraznim pitaj nenu je l` tu bog ako jeste nema smisla mir i red da mu skrnavimo ali mislim djede da znaš i ti da i tu na njega k`o i ovdje moraćemo čekati jer da tu je on ne bi bio bog nego samo dio svega što je navodno on stvorio znači djede ili svi smo bog ti i nena ja i djavo Lepa Brena droga alkohol ili djede nikada nećemo ga naći jer je sve ovo bila samo prevara.”

Shvatili ste već, za mene je “Sad ili nikad” iznimna dragocjenost. A za kraj mi ne preostaje drugo nego citirati autore:

“Album “Sad ili Nikad” ne daje Instant-Odgovore (IO) za razvoj individue niti je priručnik za management svijesti (MS). “Sad ili Nikad” postavlja pitanja i završava ih uzvičnikom. Svaki recipijent ima slobodu odgovora, tako da odgovor postaje nebitan, jer krug se završava ponovo na premisi “Informacija je Dezinformacija”. Jedini relevantan proces komunikacije Albuma sa recipijentom je proces degradacije uzvičnika, i širenje kulture upitnika, koja je jedino djelotvorno oružje protiv masovne “Istine” kolektiva.”

No, da ne davim više citirajući, evo linkova na Machininu web-stranicu i dva raritetna intervjua s mašinistima

http://www.machineria.com/

http://isk.int.ba/wordpress/?p=111

http://www.pionirovglasnik.com/print.php?content=398


Svatko jednom pusti suzu

aautomatic-for-the-people-album

R.E.M. “Automatic For The People” (Warner Bros, 1992.)

Nikada takva impozantna zbirka jednostavnih, toplih pjesama nije bila zgusnuta na jednom albumu.
Odakle god da kreneš slušati, sve su to odreda pjesme Veće Od Života u čijoj se veličini svatko može mirne duše sakriti, pa čak i nestati.

Dobro se sjećam sebe iz tog vremena, nasukanog u plićaku devedesetih. Nisam znao što će biti sutra, nigdje se nisam vidio. U zagrebačkoj podstanarskoj sobici, u potkrovlju obloženom brodskim daskama uvijek je bilo toplo. U sjevernom dijelu grada, daleko od svega, dokono živeći od danas do sutra, ignorirajući fakultetske obaveze, malo spavajući i do besvijesti slušajući glazbu, puno pijući i pušeći s dragim ljudima s kojima sam dijelio prostor i koji su ondje dolazili…
Lijepio sam po zidovima listiće s porukama, odlomljenim mislima, lijepo uobličenima, nedorečenima, zagonetnima, citiranima… Jednom, u neko gluho doba jeseni, na zid iznad radnog stola na kom su knjige skupljale prašinu, pribadačom sam učvrstio ceduljicu na kojoj je pisalo: “Svatko jednom pusti suzu”. Nedugo potom došao je taj album, kao potvrda te melankolične zidne misli.

Kada sam u Hit depou vidio spot za “Drive” ostao sam rastopljen i raskvašen.

Album otvoren s “Drive” zatvarala je “Find The River”, pjesma koja je redefinirala melankoliju u pop-glazbi. Ona melodijska vinjeta na harmonici spojila mi je raskidane sinapse i uobličila sjećanja na djetinjstvo. Ne na neki određeni događaj ili epizodu, već na spleen djetinjstva. Ta pjesma, njezin ugođaj… bio je to zvuk djetinjstva.

Ne kažem da sam tada napokon “našao svoju rijeku”, svoj tok, ali bio sam prilično drugačiji. Ovaj album je imao ljekovitu moć promijeniti čovjeka. Nabolje.

Pustite suzu, rasplačite se! Nije to išta čega bi vas trebalo biti sram. Svatko jednom pusti suzu. I ponekad pati.

Ovaj album je tu da pomogne shvatiti tu jednostavnu životnu činjenicu od koje najčešće bježimo. Uopće, ovo je tako prekrasno jednostavan album, krunski dokaz svima koji tvrde da je savršenstvo u jednostavnim stvarima i osjećajima, onome što nam je tako očigledno nadohvat ruke ili srca.

Ovaj album je kao ispovjedaonica. S jedne strane velečasni Stipe, s ove mi. A može i obrnuto.
Iako prepun hitova, ovo je album za slušanje u samoći. Nije za tulume. Neka vrsta namjenskog albuma.

Album gotovo bez bubnjeva, nerokerski plačljiv. Hipersentimentalan. Nisu to ni klasične balade. “Everybody Hurts” je tugomorna na kvadrat. To su iskidani prizori. Ima ih turobnih, samospoznajnih (“Drive”), ima poletnih (“Man On The Moon”), ima čak i gnjevnih (“Ignoreland”), već spomenutih melankoličnih (“Find The River”)… Ovaj album je kao test iz psihologije: otkrij svoj karakter.

Tih dvanaest pjesama s albuma esencija su rocka kojeg ne čine samo znoj i krv ili seks i droga i alkohol, već ravnopravno s njima i suze.

Poluakustičan, introspektivan, dnevnički intiman “Automatic For The People” u potpunosti je lansirao Petera Bucka u društvo najvećih rock gitarista. Michael Stipe u to je vrijeme navodno bio teško bolestan. Govorilo se da ima rak, čak i AIDS. Izgledao je kao da ima oboje.
Momci su sami radili na albumu, pa mu ga predali skoro gotovog da ga još samo on ovjeri svojim zdvojnim i tugaljivim glasom. Ono što je na koncu ovjereno i povjereno našim ušima i srcima bio je i ostao jedan od najboljih albuma u povijesti rock glazbe.


Ta snaga! Ta eksplozija! Taj bolni krik!

cover

Hüsker Dü “Zen Arcade” (SST Records, 1984.)

“Kao da u isto vrijeme iz zvučnika pustite stotinu Bachova, stotinu Beatlesa i stotinu Hendrixa…” Tim je riječima netko jednom opisao zvuk grupe Hüsker Dü.

Prilično točan opis. Bahovska grandioznost, bitlsovska melodičnost i hendriksovska distorzičnost.

Kod Hüsker Dü sve podrhtava i vibrira od energije i krikova. Beskompromisna prokrvljenost. Doslovno potresna glazba. Upravo zbog toga nema banda kojeg bih volio više. Njihove pjesme su pjesme razderane duše i ranjenog srca. Naročito one koje je stvorio i otpjevao Grant Hart. Bubnjar i “srce banda”.

Ako je Hart bio srce, Bob Mould je bio mozak banda. Poput Lennona i McCartneya savršen autorski spoj dvojice egotripera kojima nije bilo suđeno da se dulje održe. No, možda je tako i bolje. Punk bandovi ne bi trebali trajati dugo.

Mould, taj bog gitare, tvorac je ikoničkog zvuka kojim se Hüsker Dü izdigao iznad prolaznosti. ONOG zvuka kojeg su kasnije pretakali i Pixies i Nirvana (i skoro čitava grunge scena) i Manic Street Preachers i Green Day, i ovi i oni…

Zvuk Mouldove gitare imao je tada epsku snagu desetke po Richteru i ultracunamičnu melodiju koja je surfala na valovima distrozije preko porušenih zidova.

Uobičajena hardcore-punk angažiranost nije im bila u prvom planu. Uglavnom su pjevali… kričali… vrištali… o ljubavi. Onoj koja ostavlja otvorene rane.

Mnogi će reći, a i ja se slažem s njima, da je Hartova “Pink Turns To Blue” (u kojoj On gubi Nju koju zauvijek odnosi droga) najljepša i najbolnija ljubavna pjesma iznikla iz punkerskog gnojišta.

“Zen Arcade” trebao je nakon dva ne baš zamijećena albuma i jednog EP-ja trojcu iz Saint Paula u Minnesoti (treći među njima bio je basist Greg Norton, brk banda) biti prijemni ispit za viši razred.

Odlučili su to izvesti odvažno i pompozno – dvostrukim, dakako, konceptualnim albumom. Pričom o momku koji se zavadi s roditeljima, pa napusti obiteljski dom (“Broken Home, Broken Heart”) prolazeći potom tipičnu odiseju sazdanu od iskušenja ljubavi, droge, čudnih prijateljstava, vjerskih sekti, odlaska na neko daleko ratište…

Neki je kritičar u to vrijeme “Zen Arcade” nazvao “punk operom” točnije “trash verzijom Tommyja”.

Ideja dvostrukog konceptualnog albuma bila je prevelik zalogaj. Narativno, bilo je to prilično smušeno djelo, ne baš sretno izbalansirano između Hartovih žalopojki i Mouldovih energetskih bombi. Onaj isti kritičar ustvrdio je da album ima početak i sredinu, ali ne i kraj. U zadnjoj četvrtini naprasno je presječen fantastičnom “Turn On The News” koja nije imala mnogo veze s konceptualnom pričom albuma te suvišnom četrnaestminutnom instrumentalnom masturbacijom “Reoccuring Dreams” s kojom album završava.

Hüsker Dü su koncepcijski kiksali upustivši se u preširok narativni patos. No, sve su to nadomjestili nevjerojatno snažnim i neponovljivim zvukom, istodobno sirovim i nježnim, žestokim, a osjećajnim.

Čitav album snimljen je za 85 sati, a sve pjesme izuzev dvije snimljene su “iz prve”!

Takav, savršeno površan i površno savršen “Zen Arcade” širio je snažan utjecaj. Nakon ne baš artikulirane buke prva dva albuma (prvi je bio live znakovitog naziva “Land Speed Record”!) band je pročistio zvuk i na idućem “New Day Rising” doveo ga do savršenstva.

Koliko su hüskerovci bili značajni i zarazni pokazalo je dolazeće vrijeme i bandovi koji su ih “skidali” ili im odavali počast (recimo Therapy? obradom kultne “Diane”). Dvije godine prije R.E.M. i četiri prije Sonic Youth prešli su na veliku etiketu, Warner Brothers, ali su ubrzo izgorjeli, nakon samo dva abuma.

“Zen Arcade” je bio njihova prekretnica. Za mene je to album na kojem energija punka nikada nije zvučala toliko bolno i osjećajno.