Naše nježne godine

arsen homo volans

Arsen Dedić “Homo volans” (Jugoton, 1973.)

Kada bi me netko nagradio čašću da izaberem glazbu koja bi s drugim hrvatskim kulturnim artefaktima bila poslana u Svemir kao poruka ove male zemlje eventualnim izvanzemaljskim vrstama, u tu bih vaseljensku kapsulu spremio snimku “Sunčanih polja” Blagoja Berse iz 1919. godine i dvostruki album Arsena Dedića “Homo volans” iz 1973. godine.

U jednoj takvoj kapsuli, zvanoj Pioneer 10, upravo su te 1973. godine u duboki daleki Svemir među ostalim stvarima poslani gramofon i ploče s Bachovom, Mozartovom i Beethovenovom glazbom. Njihovo je odredište zvijezda Ross 248, a ako sve bude išlo po planu, ondje će stići za 40142 zemaljske godine.

Ne bih uopće dvojio oko svog izbora. Dobro, možda bi mi ruke tek malo zadrhtale držeći Haustorov “Treći svijet”. No, da njega ubacim u kapsulu za beskraj ubrzo bih se pitao zašto sam izabrao baš taj, a ne prvi, eponimski “Haustor” ili “Tajni grad”. Kao što se i u Arsenovom slučaju mogu zapitati zašto baš “Homo volans”, a ne “Čovjek kao ja” ili “Arsen 2”.

Potonji su prva dva bisera u antologijskoj nisci njegove diskografije. Intimno, ipak mi je najdraži “Čovjek kao ja”, a “Arsen 2” tek neznatno manje. No, “Homo volans” po mom skromnom selektorskom sudu ipak zaslužuje svemirska prostranstva.

Nakon niza singl-ploča i festivalskih nastupa, Arsen je 1969. objavio maestralni nastupni album s pjesmama poput “Kuća pored mora”, “Moderato cantabile” i “Bit ćeš uvijek moja” što su već tri od ukupno četrnaest razloga koji ga čine najboljim debitantskim albumom na ovim prostorima. Onda je imao i taj drugi podjednako antologijski s “Ne plači”, “O mladosti”, “Baladom o prolaznosti” i predivnom obradom Brelove “Ne me quitte pas” (“Nemoj poći sad”).

Međutim, nakon tog slavodobitnog ulaska u arenu domaće pop-glazbe i pod svjetla njezine pozornice (gdje je, potom, ipak češće stajao u boemskom kontralihtu) čak se i već potvrđeni izvanserijski umjetnik poput Arsena nađe pred himalajskim izazovom trećeg albuma koji po nepisanom pravilu sudbinski određuje daljnji put.

Arsen je na izazov odgovorio odvažno, u ono vrijeme – riječ je o 1973. godini – beskompromisno, skoro pa punkerski. “Homo volans” ne samo da je bio prvi dvostruki album tadašnje jugoslavenske diskografije te prvi konceptualni album na ovim prostorima (danas znamo da je svaki ozbiljni dvostruki studijski album po defaultu konceptualan) već je bio i posve avangardan. Nečuveno pomaknut u odnosu na sve što se dotad ovdje snimalo, ali – da ne bude zabune – istodobno i klasičan, poput prva dva, sa svim tada već licenciranim arsenovskim sastojcima. U prvom redu baladama koje mu nikada nisu otklizale u sladunjavost, sentimentalnim lirskim refleksijama, te finom ironijom premazanim pjesmama socijalne tematike.

“Homo volans” bio je više od zbirke savršenih pjesama. Njegov javni red (i mir) remetili su atonalni ispadi, neočekivane aranžerske vratolomije, tamni čak morbidni pasaži (kao u “Ofeliji” i “Mirnom podstanaru”) dok je čitava atmosfera albuma bila puna produkcijskih zahvata od kakvih se tada još zaziralo na ovim prostorima.

Arsen je trećim albumom definitivno potvrdio svoj skladateljski, tekstopisački, pjevački… općenito umjetnički genij. Njime je na svoj način postao naš “čovjek u crnom” na kojeg se s lakoćom hvata estetska usporedba ne samo s Aznavourom ili Brelom već i s Leonardom Cohenom i Johnnyjem Cashom, premda je meni na ovom albumu snažnija usporedba s nesretnim momkom Nickom Drakeom, osebujnim melankoličnim kantautorom koji je umro godinu dana prije izlaska Arsenovog “Homo volansa”, ne snimivši više od tri albuma.

Priznajem, “Homo volans” čuo sam prvi puta u cijelosti s debelim zakašnjenjem. No, sjećam se kako sam u svojim krhkim godinama čuo “Vrtove malih kuća” pa je povezavši sa stilski i mikrolokacijski srodnom “60-65” od Haustora poželio živjeti u Zagrebu, u nekom trnjanskom ili trešnjevačkom labirintu uskih uličica i malih kuća u čijim skučenim dvorištima obično stoje stara nagrižena kada, pseća kućica i stolica iznešena na verandu.

To je vrijeme onog predhipsterski urbanog Zagreba kojeg je u međuvremenu pojeo urbani šovinizam i aseptično ozračje grada koji loše prikriva malograđansku potrebu da bude preslik neke veće metropole, po mogućnosti one najbliže – Beča, do te mjere da je pretjeravši u tom pregnuću izgubio šarm i “svoje nježne godine”.

Arsen je jedan od rijetkih koji je ostao na prvoj liniji obrane tog predhipsterskog, šarmantnijeg grada. Kažu da radi istim žarom kao i u vremena kada je snimao “Homo volans”. I bio homo volansom.

Oglasi

Istrunule perunike

Nico_-_The_marble_index_-_Front

Nico “The Marble Index” (Elektra, 1969.)

Bile su davne jeseni i u njima turobna subotnja poslijepodneva. U ta vremena odlazio bih s Daliborom u zapušteni perivoj promatrati perunike iznikle iz raskvašene truleži. Jednom prilikom putem sam pokupio dva kestena sa staze i kod kuće ih spremio u žute kutijice igračaka iz Kinder-jajeta. Jednu sam sakrio – ne sjećam se više gdje – s idejom da je pronađem nekog dalekog dana za dvadeset, trideset ili više godina. Drugu sam kutijicu nosio sa sobom. Ne baš u džepu, ali uvijek je bila negdje među stvarima koje su u narednim godinama išle sa mnom u svakoj selidbi. S vremena na vrijeme pogledam taj kesten. Otvorim žutu kutijicu i uvijek se iznenađeno raznježim shvativši da nakon svih tih godina još nije istrunuo. Jedva se i smežurao. Izgleda kao da je otpao s drveta prije dva tjedna, a ne pred više od dva desetljeća.

Taj kesten je moj Dorian Gray.

Perunike više ne rastu u onom perivoju. Često sam se ujesen vraćao na to mjesto i nalazio samo lišće: s početka jeseni suho, kasnije, prije leda, vlažno i trulo. Iako sam u ono vrijeme već prebrodio djetinje utvare, umislio sam kako bih, ako razgrnem gnjilu masu, mogao zateći nadgrobnu ploču u čiji je mramor uklesano ime Christe Päffgen poznatije kao Nico.

U ta vremena intenzivno sam slušao njezin The Marble Index. Tugaljive jeseni sjevernih krajeva, pune nagovještaja smrti i okončanja jednog olovnog vremena, zeble su me s tog albuma koji mi je do danas ostao jednim od najdražih. Njezin zloslutno disharmonični harmonium i glas djevojčice koja je prerano postala tužna uvijek mi iznova gnječe srce. U otkriću tog zvuka bilo je iste one čarolije i jeze koju doživljavam kao kada svaki put pogledam onaj bezvremeni kesten sačuvan u žutoj kapsuli.

Jedan davni polusan: ležim na nekoj pustopoljini, sve okolo je zaleđeno. Ponoćni vjetrovi prizemljuju se na kraju vremena. Ispod stvrdnute zemlje smrznuta je trulež, zaleđeni jad. Ponegdje vire nadgrobne ploče. U njihovom mramoru uklesana imena i godine. Na nekima i male uokvirene crno-bijele fotografije. I uvijek odnekud stiže Njezin glas.

Midnight winds are landing at the end of time…

S tim albumom kojeg joj je prijateljski pomogao snimiti John Cale, fatalna Nico, hladna androgina plavuša onostranog glasa i ljepote, postala je moja ikona. The Marble Index najčešće sam slušao noću, na walkmanu, u vojničkom krevetu, među bezbrižno hrčućim momcima. Bilo je to jako davno, u onoj vojsci koja je kasnije izgubila ratove. Njezin me glas sačuvao od svakodnevnih dokonih grubosti u uniformi. Sačuvao me da ne ostanem na površini. S njim sam ili tonuo ili lebdio.

Taj album bio je njezina prekretnica. Nico više nije bila lakoumna cura iz Fellinijevog “Slatkog života” niti pastoralna šansonjerka s debitantskog albuma Chelsea Girl, a ni ona čudna strankinja dubokog glasa koja je otpjevala najljepše pjesme na mitskom Banana Coveru Warholovih i Lou Reedovih Velveta. S The Marble Index postala je ona Nico koja će odsutno odšetati u vlastite sumrake. Sama. Bez Boba Dylana i Jima Morrisona, bez Briana Jonesa i Jacksona Brownea, bez Leonarda Cohena i Iggyja Popa… svih tih ljubavnika s kojima je nesretno tražila sreću. I bez Alaina Delona s kojim je nakon kratke romanse dobila sina Arija kojeg ovaj nikada nije priznao.

Tragična heroina još je za života postala inspiracija generacijama nikoidnih djevojaka na prijelazu iz ranog puberteta u starmalo ništavilo. Njezine pjesme, naročito one s The Marble Index, zauvijek su ostale hladne, kao smrznuta zemlja koja je progutala istrunule perunike. Ali, kada im se probije prvi sloj leda, iz njih silovito prsnu najdublji osjećaji. Bezvremeni. Očuvani poput onog mog kestena.


Čuo sam budućnost glazbe…

jaar cover

Nicolas Jaar “Space Is Only Noise” (Circus Company, 2011.)

U svemiru je danas toliko dobre glazbe i toliko izvrsnih, novoizniklih bendova da zbog njihove gustoće u vremenskom tjesnacu naprosto biva nemoguće čuti većinu, osim ako niste freak ili profesionalni kritičar. Budući da se glazbenim freakom odavno više ne smatram, a profesionalni kritičar nisam, posljednjih godina – otkako me znatno popustila želja za stalnim praćenjem recentnih glazbi – prepuštam se nasumičnosti i slijedim instinkt. Odem, recimo, na neki glazbeni blog (u zadnje vrijeme omiljen mi je http://www.israbox.com/ ) gdje se svakodnevno uploadaju deseci novih albuma, pa u svoj toj gužvi meni mahom nepoznatih izvođača krećem u potragu po nekom svom senzibilnom ključu. Ako mi se jako svidi naziv benda, ako miriše parfemski kao The Soft Moon, ako je karizmatično kao Tom Vek ili štreberski skovano da bi bilo neodljivo kao Zola Jesus, onda smjesta “skidam” album. I moram priznati da rijetko promašim u toj, skoro pa aleatoričkoj potrazi.

No, što htjedoh reći ovim dugim prvim uvodom.
Eh, da. Nicolas Jaar.
Mladi genijalac, čovjek koji po mom skromnom mišljenju odvodi glazbu, ne samo elektronsku, pravo u budućnost, oborio me i osvojio na prvo slušanje.

Evo i pričice o tome kakvom sam ga igrom slučaja otkrio?
Nekom zgodom, prošloga proljeća, krstario sam YouTubeom u potrazi za live snimkama meni zauvijek obožavane Nico.
I tako… Nico ovo, Nico ono, kadli mi omnipotentni servis ponudi klipić za skladbu “La Boheme” (proslavljenu u izvedbi Charlesa Aznavoura) koju je obradio spomenuti Nicolas, nadimkom Nico. Tako sam, čudnim putevima virtualnim, tražeći pokojnu heroinu Nico pronašao mladog Nica, dvadesetdvogodišnjeg Čileanca s njujorškom adresom, studenta komparativne književnosti i, kako rekoh, glazbenog genijalca.

Potragu sam tada preusmjerio ka Nicou. U sljedećih par klikova (Eh, da sam onomad u tinejdžerskoj groznici mogao tako jednostavno naći željene glazbe!) dođoh do Jaarovog nastupnog albuma iz 2011. godine. Budući da sam slabo prikriveni intelektualni snob, ne moram objašnjavati koliko me naslov albuma opandrčio. (Ovaj nesnobovski izraz namjerno koristim kako bih zavarao trag.)

Space Is Only Noise

Uau! Ovo je filozofski – pomislio sam. I ubrzo shvatio da je Jaarov album uistinu takav – mnogo dublji od glazbe na njegovoj površini. Promišljen, eklektičan i duhovit, s onim finim premazom zloslutnosti što me kao horoskopskog jarca (koji “jednim okom uvijek vidi sumorni svijet, a drugim zlo”) pridobilo već na polovici prvog slušanja.

Ovdje je točka na kojoj bih napokon trebao okončati i drugi dugi uvod te započeti o samom umjetniku i njegovom djelu. A započet ću mitski:

Čuo sam budućnost glazbe. Ime joj je Nicolas Jaar.

Ovo je glazba novih neistraženih prostora. Možda budućnosti, ako je to moguće, jer glazba uglavnom obitava u prošlosti i današnjim interpretacijama iste. Glazba je najbolja evokacija vremena, rekao je jednom netko vrlo poznat.

Kada slušam Space Is Only Noise kao u sporom lebdenju zrakopraznim prostorom, oko mene, Slušatelja, kruže krhotine nekih zaumnih glazbi, u dubokoj podsvijesti sačuvanih pripjeva koje smo pjevušili nekad davno, glasova iz crno-bijelih filmova, nekog uznemirujućeg klavirskog drona i zaraznog gitarskog riffa i pulsirajućih udaraca u tamni bubanj.

Jaarova glazba, na prvi sluh tako jednostavna, minimalistička, zapravo je krcata predivnim nepredvidljivostima. Glazba sastavljena tako da nas vrati u sentimentalno nulto stanje, polazište na kom smo svi jednom bili, da bi sada, kada smo samo naizgled na kraju svega, kada je sve prebukirano i kada je svemu potrebno svekoliko rasterećenje, postigla da sa sebe otresemo sve te suvišne terete, odbacimo svu duhovnu i materijalnu prtljagu koja nas čini teškima i nesposobnima za daljnje putovanje.

Grab your calculator and fix yourself – kaže Nico u naslovnoj pjesmi.

Ovo nije kraj. Kraja nema. Naučila nas je to (i) elektronska glazba. Techno. I davno prije toga impresionizam… Jednom kad uđeš u skladbu ili komad glazbe nije važno gdje si ušao – uvijek si dobrodošao. Nigdje nisi zakasnio, ništa suštinski propustio, jer sve će se jednom ponoviti i tako ponovljeno iznova biti jedinstveno. I one zaumne glazbe iz djetinjstva, i ona semplirana tužna fraza Keitha Jaretta, rasplinuti melankolični ugođaj, dječji glasovi u pozadini, šum valova, neki davni patinom presvučeni glasovi koji oh oui govore francuski ili pak baršunom presvučeni glas Raya Charlesa koji u onozemaljskom sampleu stiže sa starog gramofona…

Space is Only Noise napravljen je po svim kanonima techno glazbe: lineraran je, ritmičan, repetitivan… ali podtempirano odmetnut. Izazivački se suprotstavlja, tako spontano i suptilno, većini žanrovskih dogmi. Svi sastojci plesne glazbe su tu, a plesa niotkud.

Jaarovi instrumenti i strojevi imaju ogromnu dušu. Drugačije ne bi izlučio onaj prainstinktni, primordijalni zvuk kojeg sam, osobno, vukao iz neke nejasne daljine dok nisam čuo ovaj album. Zato se, koliko god patetično zvučalo, usudim reći da sam do groba zahvalan tom momku iz Čilea što mi je uobličio ta sjećanja, povezao raspetljane sinapse i odvezao me pravo u budućnost gdje se sve glazbe pletu u jedno golemo klupko.


Van! Igra je gotova.

Wat

Laibach “WAT” (Mute Records, 2003.)

Uši su mi već otvrdnule na Laibach kada se pojavio ovaj album. Zupčanici Laibachkunst mašine ponovno su bili nauljeni. U novom mileniju četvorka iz Trbovlja imala je pred sobom prave gejzire inspiracije: Rat protiv terorizma (jedno od mogućih akronimskih čitanja naziva ovog albuma glasi: War Against Terrorism), rasplamsavanje novih fundamentalizama, i već posve opipljiv novi totalitarizam upakiran u projekt globalnog svjetskog poretka. Mitologizirani 11. rujna 2001. i teroristički čin s kojim je započelo (n)ovo stoljeće Laibach je, uostalom, proročanski najavio još 1996. pjesmom “God Is God” na albumu Jesus Christ Superstar. (You shall see Hell clear in the sky / You shall see darkness / You shall see good and evil / You shall see citywalls crumble and towers fall…)

WAT se sumorno poigrao “krajem povijesti” kalendarski započetim tog nadpovijesnog 11. rujna. To je komemomorativan, smrtno ozbiljan album čak i kada mu se razbiju mnoge ironijske šifre. Čist i precizan šus industrijskog beata na vrhuncu postinudstrijske ere.

Na njemu su lajbahovci, ti samozvani «crni duhovi ovog svijeta», poput jahača Apokalipse ponovno zajahali svoje okrjepljene rage mahnito ih mamuzajući diljem spaljene zemlje. Od Auschwitza do Guantanama, via Bagdad.

Kao što sarkastično rekoše u jednoj od pjesama: Raus! Das Spiel ist aus. (Van! Igra je gotova), WAT je bio svojevrsna objava fajrunta svijetu kakvog smo dotad znali. Bilo da je opjevan uvodnom tjeskobnom temom “B-Mashina”; emtivijevskom koračnicom “Tanz mit Laibach” u kojoj se referiraju na stari DAF-ov hit “Der Mussolini” pozivajući na “njemačko-američko prijateljstvo” koje sablasno “pleše ka Bagdadu” ili autoironijskom “WAT” (“We Are Time”) kojom se još jednom legitimiraju kao pronicljivi estetski provokatori i ideološki manipulatori, tek stjecajem okolnosti prerušeni u pop-glazbenike.

I nakon skoro deset godina ovaj album mi zvuči kao ponajbolja zvučna kulisa sunovrata (s)umornog kasnokapitalističkog svijeta u crnu rupu vlastite propasti. Ali, igri se još ne nazire kraj.


Sretan Božić! Ho-ho-ho…

The Raveonettes – The Christmas Song (2003.)

Čak i ako zanemarimo činjenicu da je Djed Božićnjak iliti Djed Mraz eksponent čuvene korporacije koja nas već čitavo stoljeće napaja gaziranom srećom, Božić je vremenom postao i ostao ultimativni pop-blagdan. Iz nepreglednog mora glazbenih artefakata božićne tematike i ugođaja, u jutrošnjem badnjačkom koćarenju ulovio sam i ovaj pop-biser danskih shoegazera.


Ususret kraju


The Brothers Four – Greenfields (Columbia Records, 1960.)

Je li kraju svijeta ikad napisana ljepša i tužnija pjesma?


Razotkrivanje Đavla

Manic Street Preachers - The Holy Bible - Front
Manic Street Preachers “The Holy Bible” (Epic, 1994.)

I am an architect, they call me a butcher…

Sveta kravo, kakav je to album bio u ono vrijeme! Mračan, urušavajući, ali i oporo prosvjetljujući. Te 1994. doimao mi se, više idejom negoli stilom, kao posljednji veliki punk album. Ujedno i zadnji s tragičnim gitaristom i tekstopiscem Richeyjem Edwardsom koji je napisao većinu pjesama iako je već bio fatalno uništen alkoholom, drogama, anoreksijom i depresijom.
Stoga je The Holy Bible ukleto remek-djelo, nakon čijeg je izlaska Richey bespovratno nestao (prije četiri godine službeno je proglašen mrtvim, pretpostavlja se da je počinio suicid) a bend više nikada nije zvučao tako silovito i gnjevno.

Sveta Knjiga bila je furiozni presjek zloćudnih epizoda Dvadesetog stoljeća koje je Melody Maker, odmah po izlasku albuma, ovako pobrojao: prostitucija, američki konzumerizam, britanski imperijalizam, nesloboda govora, Holokaust, samoizgladnjivanje, serijska ubojstva, politički prevrati, fašizam, samoubojstvo i nezdrava nostalgija za “boljim” vremenima… ali i mnogo više od toga. Bila je to gotovo dürerovska slika svijeta koji bezglavo juri u propast ne mareći više ni za kakva moralna načela.
Od prvog do zadnjeg šusa punkerska tenzija nije padala, osim možda u “She’s Suffering” divnoj tragičnoj pjesmi koja je pomalo odudarala od konceptualne cjeline. Pa čak ni u završnim pjesmama kojima su Meniksi ušli u joydivisionovske tunele (“Die In The Summertime”, “The Intense Humming Of Evil”).

The Holy Bible je među mnogim albumima koji su snažno djelovali na mene, ali jedan od rijetkih koji me zbiljski ošamario i uz kojeg sam bio prilično boksački bijesan. Došao je kada su na ovim prostorima jenjavali ratovi. Došao je raskrinkavajući Đavla i Novi svjetski poredak. Došao je s pričom o Velikom Zlu koje nastavlja sliniti i dahtati nad svijetom i nakon pada “Carstva zla” i željezne zavjese. Diktatori su i dalje bili na vlasti, ali ne više u uniformama, a američka je vlada uz operativnu podršku CIA-e nastavila širiti novodobni fašizam pod krinkom slobodnog tržišta i demokracije. Sve to danas, dva desetljeća kasnije, dobro znamo i osjetimo na vlastitoj koži.

Malo je sličnih makabrističkih albuma nastalo u međuvremenu. Prvi mi na pamet pada Laibachov WAT, ali o njemu kasnije.
The Holy Bible nosi na sebi mnogo više tereta nego što se čini. Richey je nakon njega ostavio drugove i zauvijek nestao, a MSP su postali veliki band koji se unatoč slavi nije prodao, ali više nije ni zvučao tako opasno.