Tag Archives: 1984.

Ta snaga! Ta eksplozija! Taj bolni krik!

cover

Hüsker Dü “Zen Arcade” (SST Records, 1984.)

“Kao da u isto vrijeme iz zvučnika pustite stotinu Bachova, stotinu Beatlesa i stotinu Hendrixa…” Tim je riječima netko jednom opisao zvuk grupe Hüsker Dü.

Prilično točan opis. Bahovska grandioznost, bitlsovska melodičnost i hendriksovska distorzičnost.

Kod Hüsker Dü sve podrhtava i vibrira od energije i krikova. Beskompromisna prokrvljenost. Doslovno potresna glazba. Upravo zbog toga nema banda kojeg bih volio više. Njihove pjesme su pjesme razderane duše i ranjenog srca. Naročito one koje je stvorio i otpjevao Grant Hart. Bubnjar i “srce banda”.

Ako je Hart bio srce, Bob Mould je bio mozak banda. Poput Lennona i McCartneya savršen autorski spoj dvojice egotripera kojima nije bilo suđeno da se dulje održe. No, možda je tako i bolje. Punk bandovi ne bi trebali trajati dugo.

Mould, taj bog gitare, tvorac je ikoničkog zvuka kojim se Hüsker Dü izdigao iznad prolaznosti. ONOG zvuka kojeg su kasnije pretakali i Pixies i Nirvana (i skoro čitava grunge scena) i Manic Street Preachers i Green Day, i ovi i oni…

Zvuk Mouldove gitare imao je tada epsku snagu desetke po Richteru i ultracunamičnu melodiju koja je surfala na valovima distrozije preko porušenih zidova.

Uobičajena hardcore-punk angažiranost nije im bila u prvom planu. Uglavnom su pjevali… kričali… vrištali… o ljubavi. Onoj koja ostavlja otvorene rane.

Mnogi će reći, a i ja se slažem s njima, da je Hartova “Pink Turns To Blue” (u kojoj On gubi Nju koju zauvijek odnosi droga) najljepša i najbolnija ljubavna pjesma iznikla iz punkerskog gnojišta.

“Zen Arcade” trebao je nakon dva ne baš zamijećena albuma i jednog EP-ja trojcu iz Saint Paula u Minnesoti (treći među njima bio je basist Greg Norton, brk banda) biti prijemni ispit za viši razred.

Odlučili su to izvesti odvažno i pompozno – dvostrukim, dakako, konceptualnim albumom. Pričom o momku koji se zavadi s roditeljima, pa napusti obiteljski dom (“Broken Home, Broken Heart”) prolazeći potom tipičnu odiseju sazdanu od iskušenja ljubavi, droge, čudnih prijateljstava, vjerskih sekti, odlaska na neko daleko ratište…

Neki je kritičar u to vrijeme “Zen Arcade” nazvao “punk operom” točnije “trash verzijom Tommyja”.

Ideja dvostrukog konceptualnog albuma bila je prevelik zalogaj. Narativno, bilo je to prilično smušeno djelo, ne baš sretno izbalansirano između Hartovih žalopojki i Mouldovih energetskih bombi. Onaj isti kritičar ustvrdio je da album ima početak i sredinu, ali ne i kraj. U zadnjoj četvrtini naprasno je presječen fantastičnom “Turn On The News” koja nije imala mnogo veze s konceptualnom pričom albuma te suvišnom četrnaestminutnom instrumentalnom masturbacijom “Reoccuring Dreams” s kojom album završava.

Hüsker Dü su koncepcijski kiksali upustivši se u preširok narativni patos. No, sve su to nadomjestili nevjerojatno snažnim i neponovljivim zvukom, istodobno sirovim i nježnim, žestokim, a osjećajnim.

Čitav album snimljen je za 85 sati, a sve pjesme izuzev dvije snimljene su “iz prve”!

Takav, savršeno površan i površno savršen “Zen Arcade” širio je snažan utjecaj. Nakon ne baš artikulirane buke prva dva albuma (prvi je bio live znakovitog naziva “Land Speed Record”!) band je pročistio zvuk i na idućem “New Day Rising” doveo ga do savršenstva.

Koliko su hüskerovci bili značajni i zarazni pokazalo je dolazeće vrijeme i bandovi koji su ih “skidali” ili im odavali počast (recimo Therapy? obradom kultne “Diane”). Dvije godine prije R.E.M. i četiri prije Sonic Youth prešli su na veliku etiketu, Warner Brothers, ali su ubrzo izgorjeli, nakon samo dva abuma.

“Zen Arcade” je bio njihova prekretnica. Za mene je to album na kojem energija punka nikada nije zvučala toliko bolno i osjećajno.


pop : del

Mjesto odakle kultura odlazi u zaborav

anarhija weekly

knjiga + film + kazalište + mediji + ljudi

The WordPress.com Blog

The latest news on WordPress.com and the WordPress community.