Tag Archives: 1992.

Svatko jednom pusti suzu

aautomatic-for-the-people-album

R.E.M. “Automatic For The People” (Warner Bros, 1992.)

Nikada takva impozantna zbirka jednostavnih, toplih pjesama nije bila zgusnuta na jednom albumu.
Odakle god da kreneš slušati, sve su to odreda pjesme Veće Od Života u čijoj se veličini svatko može mirne duše sakriti, pa čak i nestati.

Dobro se sjećam sebe iz tog vremena, nasukanog u plićaku devedesetih. Nisam znao što će biti sutra, nigdje se nisam vidio. U zagrebačkoj podstanarskoj sobici, u potkrovlju obloženom brodskim daskama uvijek je bilo toplo. U sjevernom dijelu grada, daleko od svega, dokono živeći od danas do sutra, ignorirajući fakultetske obaveze, malo spavajući i do besvijesti slušajući glazbu, puno pijući i pušeći s dragim ljudima s kojima sam dijelio prostor i koji su ondje dolazili…
Lijepio sam po zidovima listiće s porukama, odlomljenim mislima, lijepo uobličenima, nedorečenima, zagonetnima, citiranima… Jednom, u neko gluho doba jeseni, na zid iznad radnog stola na kom su knjige skupljale prašinu, pribadačom sam učvrstio ceduljicu na kojoj je pisalo: “Svatko jednom pusti suzu”. Nedugo potom došao je taj album, kao potvrda te melankolične zidne misli.

Kada sam u Hit depou vidio spot za “Drive” ostao sam rastopljen i raskvašen.

Album otvoren s “Drive” zatvarala je “Find The River”, pjesma koja je redefinirala melankoliju u pop-glazbi. Ona melodijska vinjeta na harmonici spojila mi je raskidane sinapse i uobličila sjećanja na djetinjstvo. Ne na neki određeni događaj ili epizodu, već na spleen djetinjstva. Ta pjesma, njezin ugođaj… bio je to zvuk djetinjstva.

Ne kažem da sam tada napokon “našao svoju rijeku”, svoj tok, ali bio sam prilično drugačiji. Ovaj album je imao ljekovitu moć promijeniti čovjeka. Nabolje.

Pustite suzu, rasplačite se! Nije to išta čega bi vas trebalo biti sram. Svatko jednom pusti suzu. I ponekad pati.

Ovaj album je tu da pomogne shvatiti tu jednostavnu životnu činjenicu od koje najčešće bježimo. Uopće, ovo je tako prekrasno jednostavan album, krunski dokaz svima koji tvrde da je savršenstvo u jednostavnim stvarima i osjećajima, onome što nam je tako očigledno nadohvat ruke ili srca.

Ovaj album je kao ispovjedaonica. S jedne strane velečasni Stipe, s ove mi. A može i obrnuto.
Iako prepun hitova, ovo je album za slušanje u samoći. Nije za tulume. Neka vrsta namjenskog albuma.

Album gotovo bez bubnjeva, nerokerski plačljiv. Hipersentimentalan. Nisu to ni klasične balade. “Everybody Hurts” je tugomorna na kvadrat. To su iskidani prizori. Ima ih turobnih, samospoznajnih (“Drive”), ima poletnih (“Man On The Moon”), ima čak i gnjevnih (“Ignoreland”), već spomenutih melankoličnih (“Find The River”)… Ovaj album je kao test iz psihologije: otkrij svoj karakter.

Tih dvanaest pjesama s albuma esencija su rocka kojeg ne čine samo znoj i krv ili seks i droga i alkohol, već ravnopravno s njima i suze.

Poluakustičan, introspektivan, dnevnički intiman “Automatic For The People” u potpunosti je lansirao Petera Bucka u društvo najvećih rock gitarista. Michael Stipe u to je vrijeme navodno bio teško bolestan. Govorilo se da ima rak, čak i AIDS. Izgledao je kao da ima oboje.
Momci su sami radili na albumu, pa mu ga predali skoro gotovog da ga još samo on ovjeri svojim zdvojnim i tugaljivim glasom. Ono što je na koncu ovjereno i povjereno našim ušima i srcima bio je i ostao jedan od najboljih albuma u povijesti rock glazbe.

Oglasi

pop : del

Mjesto odakle kultura odlazi u zaborav

anarhija weekly

knjiga + film + kazalište + mediji + ljudi

The WordPress.com Blog

The latest news on WordPress.com and the WordPress community.