Tag Archives: 2004.

Apokalipsa je!

MACHINA - sad ili nikad - FRONT [500X500]
[machina] Sad ili nikad (Vistemiamivi music, 2004.)

Dva Tuzlaka iz Leipziga i njihova Mašina… Zvuči kao početak vica ili opore socijalne drame. Ali ne, ovo je mnogo više i mnogo dublje od toga. Ovdje se radi o priči ispričanoj glazbom od koje će vam osmijeh izbiti na lice tek u suludom facijalnom grču zakašnjele i time uzaludne spoznaje da je civilizacijski eksperiment propao, da smo bespomoćni i kao individue i kao sitnozuba stoka u zbijenom stadu… Bog je mrtav. Svi smo mrtvi. Informacija je dezinofrmacija. A istina… Ona je “još samo jedna rekonstrukcija starih dogmi i teorija, majke, oca i svetog kaiša”.
Uglavnom, na krivom smo mjestu, u krivom životu. Možda netko i čuje naš krik, ali koga je to uopće briga u moru drugih krikova i šumi tuđih jauka.

Ipak, treba se tući do zadnje pjesme. Kao što se ovi bosanskonjemački mašinisti tuku…

O tuzlanskom dvojcu iz Leipziga, o Machini i njihovoj mašineriji nema mnogo dostupnih informacija. Dva samizdat albuma, par homemade videoklipova na YouTubeu, nekoliko intervjua, nazočnost na Franjićevim “Slušaj najglasnije” kompilacijama i njihova već godinama neažurirana internetska stranica jer… band je ugašen! Šturost i zagonetnost koja ima smisla. Kao što na početku svoga “Antikrista” Nietzsche reče da je ta knjiga “samo za malobrojne” tako je i glazba Machine, gdje se u istaknutoj ulozi pojavljuje sam Antikrist, namijenjena malobrojnima. Da je drugačije i svijet bi bio drugačiji.

“Ljudska mudrost uči me zanatu od rebarca supu od mozga salatu” (“Antikrist”)

Što to pjevaju Tony Mahagony i Edward Vulgarius, dvojica emigrantskih apostola individualnosti i istaknutih predvodnika pokreta otpora Diktauri Kolektiva?
Ako bi – to je sada popularno – njihov glazbeno-filozofski koncept sveli na neku short cut definiciju za lakše razumijevanje, mogli bismo ovako sročiti: Rambo Amadeus susreće Davida Lyncha u ratnoj bosanskoj Nedođiji. Ili možda: soundtrack za pustu Srebrenicu.

Drugovi Mahagony i Vulgarius u ironijskom, kvaziepskom izričaju čak su jači i od druga Amadeusa, u stvaranju ugođaja neugode iščašeni kao i gospodin Lynch, a samozatajni skoro kao The Residents.
Na pitanje što ih je oblikovalo, u poduljem će nabrajanju istaknuti Tita, sedam sekretara SKOJ-a, Mickeya Mousea, već spomenutog Lyncha, Toma Waitsa, Nicka Cavea, Laibach, Einstürzende Neubauten, sve one off projekte Mikea Pattona iz Faith No Morea (Fantomas, Mr. Bungle) zatim Tarkovskog, Kubricka, Aleistera Crowleyja, Timothyja Learyja i, dakako, Leteći cirkus Montya Pythona…

“Zdrav sam bio dok me nije pregledao doktor i bilo mi je ljepše dok razumih kravu sad znam da je ljudstvo evolucija defektna…” (“Evolucioni defekt”)

Hoće reći: sve je pošlo naopako otkako su nas počeli učiti ispravnim stvarima, kada je izmišljanjem riječi “tijelo dobilo laž” (“Ecce homo”). Budući da svako pleme, svaka zajednica imaju svog idola i svoju dogmu, u svijetu isprepletenom međusobnim vezama nagomilalo se previše međusobno suprtostavljenih istina. Izgubljena su mnoga čvrsta uporišta, napušteni prastari položaji, a Antrikrist se odasvud debelo smije. Njegovo je vrijeme. Apokalipsa je.

“Grobaru prestani da kopaš grobove premalo je grobara da sve nas sahrane iskopaj sebi jedan i tebi trebaće pa čekaj na red apokalipsa je … “ (“Apokalipsa”)

Bog se povukao, neprijatelj napredovao. Machina je sve to opjevala… zamalo rekoh “lijepo opjevala”… gurnuvši nas pred suđeni ponor nad kojim još jedino možemo zdvojno uskliknuti: Juriš, braćo, preko vode do slobode! Druge nam nema dok sa svih strana tutnji beznadni zaziv na ostanak u svijetu koji ubrzano propada.

Ključno pitanje ovog razarajućeg traktat-albuma ono je vječno, o Čovjeku i njegovoj (ne)slobodi odsnosno prokletstvu da uvijek pogrešno bira. Čovjek je roba bez jamstva, ostavljen u nekom skladištu ili hladnjači u kojoj je došlo do kratkog spoja.

“Prvi tvrde da je s homom bog remek djelo stvorio ako je tako zašto onda izbjegava javnost drugi kažu majmun je htio biti biće bolje ako je bolje majmune što majmuna još ima pa ko je nadležan za izum homa sad jebeš ti proizvod za koji ne garantuje niko…” (“Ecce Hommo”)

U svojim povremenim turobnim nesanicama običavao sam suočavati se na repeatu preko svog mp3playera s Machininim božanskim paradoksom u pjesmi “Svi smo bog”. Evo je u cijelosti…

“Čekaj djede dolazim ali moram prvo cijeli šaržer na govna da ispraznim pitaj nenu je l` tu bog ako jeste nema smisla mir i red da mu skrnavimo ali mislim djede da znaš i ti da i tu na njega k`o i ovdje moraćemo čekati jer da tu je on ne bi bio bog nego samo dio svega što je navodno on stvorio znači djede ili svi smo bog ti i nena ja i djavo Lepa Brena droga alkohol ili djede nikada nećemo ga naći jer je sve ovo bila samo prevara.”

Shvatili ste već, za mene je “Sad ili nikad” iznimna dragocjenost. A za kraj mi ne preostaje drugo nego citirati autore:

“Album “Sad ili Nikad” ne daje Instant-Odgovore (IO) za razvoj individue niti je priručnik za management svijesti (MS). “Sad ili Nikad” postavlja pitanja i završava ih uzvičnikom. Svaki recipijent ima slobodu odgovora, tako da odgovor postaje nebitan, jer krug se završava ponovo na premisi “Informacija je Dezinformacija”. Jedini relevantan proces komunikacije Albuma sa recipijentom je proces degradacije uzvičnika, i širenje kulture upitnika, koja je jedino djelotvorno oružje protiv masovne “Istine” kolektiva.”

No, da ne davim više citirajući, evo linkova na Machininu web-stranicu i dva raritetna intervjua s mašinistima

http://www.machineria.com/

http://isk.int.ba/wordpress/?p=111

http://www.pionirovglasnik.com/print.php?content=398

Oglasi

pop : del

Mjesto odakle kultura odlazi u zaborav

anarhija weekly

knjiga + film + kazalište + mediji + ljudi

The WordPress.com Blog

The latest news on WordPress.com and the WordPress community.