Tag Archives: 77

Sedamdesetsedma (nekoliko godina kasnije)

Talking Heads “77” (Sire Records, 1977.)

Novi val me zaplahnuo kada je plima već minula, pa sam mnoge važne albume otkrio i odslušao naknadno. Tako je bilo i sa ’77 , prvijencem Talking Headsa i jednim od najvažnijih bandova u mojim tzv. oblikujućim godinama. Headse sam otkrio s hiperkomercijalnim i onomad precijenjenim, a danas potcijenjenim albumom Little Creatures iz 1985. godine. Koliko god bila genijalna pjesma (i videospot) Road To Nowhere mi je izlazila na uši od željenog i neželjenog slušanja. Zato je pravi izazov bilo otkrivanje ranih, meni predpubertetskih TH-a. Svi smo tada već čuli Psycho Killer. Pjesma se čak uredno puštala u Nexeu, lokalnoj diskoteci, danas tek kultnoj birtiji, gdje se tada, sredinom osamdesetih, prkoseći zakonima fizike o zapremnini prostora, okupljalo svo živo, zdravo i napaljeno mjesno tinejdžerstvo.

77 cover

U dimu i znoju, među koščatim tjelesima obučenima u isprani jeans, svake sam subote tražio svoj četvorni metar prostora kako bih isplesao grčeviti, skoro pa curtisovski epileptični ples kojeg prethodno nisam uvježbavao niti posebno osmišljavao. Jedne večeri naprosto se dogodio, a zatim ponavljao. Prepuštao sam se nagonu pokreta. Nogu ukočenih dok se gornji dio tijela pomicao kao u robota kojem se trup održava još samo na jednoj žici. Dandanas se vidim kako zatvorenih očiju pomičem tijelo naprijed-nazad i lijevo-desno lamatajući rukama kao helikopter oštećenih elisa. Među prstima već dogorjeva cigareta opasno ih pržeći, ali pjesmu, tu tadašnju ultimativnu himnu moje ljubomorno uzgojene individualnosti, treba isplesati do kraja.

I’m tense and nervous and I can’t relax…

Taj ples uz tu pjesmu bio je ovjerena potvrda moje stripersko-autistične kreativnosti u godinama “kada je svatko plesao sam”. Bio je to otpor okoštaloj matrici na kojoj je priučeni didžej, zadužen od gazde diskobirtije da pušta muziku tako-da-svi-dođu-a-nitko-da-ne-ode-do-fajrunta, odrađivao posao uporno puštajući ista mitska sranja: Roadhouse Blues, Tush ili Le Grange, Shadow On The Wall, Smoke On The Water… a tek na podulji nagovor ili uz iskamčeno pivo pristajao je ispuniti i drugačije želje.

’77 je bio dragocjena niska novovalnih bisera. Produkcija koju zovem “toplom sobom” sugestivno je zračila opuštenu atmosferu dok su nasuprot njoj iz vokala Davida Byrnea na sve strane razljevale se nakupljene pa oslobođene frustracije i tjeskobe. Sve te pjesme kao da su bile otpjevane s psihijatrovog kauča. Iz svake je vrištalo: Ja sam neprilagođen!!! Ne mogu se nositi s ovim svijetom!!! To su naprosto bile poruke koje su mi tada, bubuljičavom tinejdžeru iz duboke softsocijalističke provincije, bile potrebne kao cigarete uz pivo. S njima sam se poistovjećivao ne bivajući još svjestan njihovog pravog značenja.

Opčinjavale su me rastrgane gitarske dionice, tek na trenutke lepršave i Byrneovo neurotično prebiranje po žicama koje kao da nije uspijevao skroz držati pod kontrolom. To se možda najviše osjećalo u pjesmi No Compassion, pravom neurotičnom žongliranju u kom se struktura pjesme na koncu nije raspadala kao kod Pere Ubu, već bi je na okupu držala besprijekorna ritam-sekcija.

U The Book I Read koja mi je, s današnjim ušima, možda i najdraža pjesma na albumu, taj se osjećaj jedva nadziranog ludila provlači iza gustih prvih linija ritmova na koje neodoljivo podsjećaju pjesme s albuma Contra današnjih njujorških mladaca iz grupe Vampire Weekend.

New Feeling je bio TAJ filing. Don’t Worry About The Government me naučila da o Vladi nikad ne treba previše brinuti, jer se ona brine (birne, byrne…) sama za sebe…

Ipak, Psycho Killer tada mi je bila TA pjesma, ona koja neočekivano prosvijetli. Uz nju sam bio dovoljan samome sebi usred amorfne polupijane mase koja se giba vođena nametnutim ritmom; usred tog grupnog tijela koje u sumrak ševelja nepreglednom cestom prema Velikom Životu za koji ne zna niti gdje je niti kako izgleda.

Bsbsbs… eto, bas kreće, bubanj nemilosrdno udara ritam srca, Byrne prebire po gitari i počinju najneurotičnije četiri minute transa u kojem sve žešće i mahnitije širim ruke, kružim gornjim dijelom tijela ne pomičući noge ni za milimetar. Kao da su mi za pod pričvršćene kablovima kroz koje struja šiba kroz tijelo. Don’t Touch me I’m a real live wire…

Nekoliko godina kasnije, s iskustvom Naslušanog, od uličnog prodavača rabljenih gramofonskih ploča u zagrebačkoj Bogovićevoj – tamo gdje su danas terase pomodnih kafića sa svim tim grijalicama i dekicama – kupio sam izvrsno očuvan ’77 (ne Jugotonovo već nozozemsko izdanje) plativši ga jako masno, davši za njega zadnje studentske dinare, ali ne žaleći niti jedne pare…

Oglasi

Ovako je počelo. S debelim basom…


pop : del

Mjesto odakle kultura odlazi u zaborav

anarhija weekly

knjiga + film + kazalište + mediji + ljudi

The WordPress.com Blog

The latest news on WordPress.com and the WordPress community.