Tag Archives: AC/DC

Prvi strujni udar

ACDC Dirty Deeds Done Dirt Cheap

AC/DC “Dirty Deeds Done Dirt Cheap” (Albert, 1976.)

Pamtim to kao da je bio danas kada sam se prvi puta susreo s pravim prljavim licem rock’n’rolla. Jer, ni Parni valjak, Bijelo dugme ili Queen koje sam tada slušao, a ni Elvis s ploča mojih roditelja, to nisu bili. Bio sam osmoškolac, bila je subota. Provincijska i socijalistička.

Starci su me poslali u trgovinu. U gradu je bila jedna robna kuća, nevelika, a u njoj nevelik odjel na kojem su prodavane gramofonske ploče i kazete. Iz samoposluge sam izašao s pozamašnim kusurom kojeg sam, doborotom roditelja, imao pravo potrošiti. Hipnotički sam otišao do spomenutog odjela i dugo razgledavao skromnu ponudu longplejki i kazeta. S jednog omota, sjećam se, namigivao mi je Shakin’ Stevens, s drugog Novi fosili. Ali, meni je pažnju privukla kazeta na čijem je omotu skupina ljudi s cenzorskim trakama preko očiju stajala pored nekog američkog motela. AC/DC! Dirty Deeds Done Dirt Cheap! Uau! Album naknadno prepakiran za američko i ina tržišta nakon što isprva nije mogao proći cenzorske carine. U nas ga je licencno objavio Suzy. Nisam baš bio toliko smotani klinac da ne bih znao tko su AC/DC, iako me dotad nisu uopće zanimali. Ipak, neki vrag koji mi je čučao na ramenu prišapnuo je da uzmem baš tu kazetu (Shakin’ je još namigivao, Fosili se kesili s omota…), prvu originalku koju sam kupio sâm. Otišao sam kući, zavukao se u svoj ugao dnevne sobe, ubacio tu plastiku u BASF-ov magnetofon i doživio prvi strujni udar u životu. Slušao sam je danima, tjednima, mjesecima. Uvijek isti udar. I uvijek ponovno.

Udar je bio snažan i strašan. U tinejdžerskim vremenima koja su uslijedila, uzbudljiva traganja za glazbama odvela su me skroz na drugu stranu. AC/DC nikada poslije nisam predano slušao. Čak ni “Back in Black” ni “Highway To Hell” kao udžbenički obvezno štivo. Jedino mi je “Dirty Deeds Done Dirt Cheap” do danas ostao sentimentalno drag.

A na tom albumu nikakve sentimentalnosti nema. Osim, možda, u onoj mamurnoj baladi “Ride On”. Naprotiv, to je suštinski, organski beskompromisni koncentrat onoga na što mislimo kada pomislimo “rock’n’roll!”. Esenc!

Iako tada nisam imao blage veze o čemu pjevaju, vibracija je bila dovoljna. Znao sam da je to prljavi, perverzni, delinkventski i rebelijanski album onkraj zakona i društvenih normi, pa čak i onih inkorporiranih u tadašnji rock establishment. I ne samo to. “Dirty Deeds…” bio je klasno osviješten, proleterski album koji se s nedvosmislenim prezirom odnosio prema oholom elitizmu. Bio je to jebežljivo nervozan album jer… Ain’t No Fun Waiting Round To Be A Millionaire … kako je mudro, a bez velike filozofije govorila programatski ključna pjesma s tog albuma.

If you got the dollar, we got the song
Just wanna boogie woogie all night long
Yeh boogie
I got holes in my shoes
I got holes in my teeth
I got holes in my socks
I can’t get no sleep
I’m trying to make a million
And I got patches on the patches
On my old blue jeans
Well they used to be blue
When they used to be new
When they used to be clean
(Ain’t No Fun (Waitng Round To Be A Millionaire))

Udarala me tako struja mahnitih riffova braće Young (k’o da su bili neki revolveraši, odmetnici) te prljavi, poderani, lascivni (kao u “Squealer”) i samo na trenutke teatralni (kao u “Big Balls”) vokal Bona Scotta. U tim je pjesmama zvučao kao ostarjeli pedofil, svodnik, diler i alkos. (Za one koji ne znaju – umro je neoliko godina kasnije nasmrt se napivši!) Pjevao je o stvarima zbog kojih su kasnije počeli udarati na albume naljepnice Parental Advisory. Ovaj ih je album u svoje doba zaslužio barem tri. Evo i par dokaznih materijala…

They told me it was disgustin’
Told me it was a sin
But I saw me knocking on your front door
Saw me smile when you let me in
You and me baby we’s all alone
Let’s get something goin’
While your mum and dad ain’t home
(“Love at First Feel”)

She said she’d never been
Never been touched before
She said she’d never been
This far before
She said she’d never liked
To be excited
She said she’d always had
Had to fight it (and she never won)
She said she’d never been
Never been balled before
(“Squealer”)

Dandanas je voltaža ovog albuma jednako visoka kao i onomad kada me s njega oprljio prvi elektrošok. Organski rock u najpunijem smislu, od prvog do zadnjeg udara. Vrisak, znoj, pivska pjena na gubici, krv na jagodicama, testosteronski overdose bez glumatanja. Jednostavno rečeno – struja. Struja. STRUJA. S.T.R.U.J.A.

Oglasi