Tag Archives: Homo volans

Naše nježne godine

arsen homo volans

Arsen Dedić “Homo volans” (Jugoton, 1973.)

Kada bi me netko nagradio čašću da izaberem glazbu koja bi s drugim hrvatskim kulturnim artefaktima bila poslana u Svemir kao poruka ove male zemlje eventualnim izvanzemaljskim vrstama, u tu bih vaseljensku kapsulu spremio snimku “Sunčanih polja” Blagoja Berse iz 1919. godine i dvostruki album Arsena Dedića “Homo volans” iz 1973. godine.

U jednoj takvoj kapsuli, zvanoj Pioneer 10, upravo su te 1973. godine u duboki daleki Svemir među ostalim stvarima poslani gramofon i ploče s Bachovom, Mozartovom i Beethovenovom glazbom. Njihovo je odredište zvijezda Ross 248, a ako sve bude išlo po planu, ondje će stići za 40142 zemaljske godine.

Ne bih uopće dvojio oko svog izbora. Dobro, možda bi mi ruke tek malo zadrhtale držeći Haustorov “Treći svijet”. No, da njega ubacim u kapsulu za beskraj ubrzo bih se pitao zašto sam izabrao baš taj, a ne prvi, eponimski “Haustor” ili “Tajni grad”. Kao što se i u Arsenovom slučaju mogu zapitati zašto baš “Homo volans”, a ne “Čovjek kao ja” ili “Arsen 2”.

Potonji su prva dva bisera u antologijskoj nisci njegove diskografije. Intimno, ipak mi je najdraži “Čovjek kao ja”, a “Arsen 2” tek neznatno manje. No, “Homo volans” po mom skromnom selektorskom sudu ipak zaslužuje svemirska prostranstva.

Nakon niza singl-ploča i festivalskih nastupa, Arsen je 1969. objavio maestralni nastupni album s pjesmama poput “Kuća pored mora”, “Moderato cantabile” i “Bit ćeš uvijek moja” što su već tri od ukupno četrnaest razloga koji ga čine najboljim debitantskim albumom na ovim prostorima. Onda je imao i taj drugi podjednako antologijski s “Ne plači”, “O mladosti”, “Baladom o prolaznosti” i predivnom obradom Brelove “Ne me quitte pas” (“Nemoj poći sad”).

Međutim, nakon tog slavodobitnog ulaska u arenu domaće pop-glazbe i pod svjetla njezine pozornice (gdje je, potom, ipak češće stajao u boemskom kontralihtu) čak se i već potvrđeni izvanserijski umjetnik poput Arsena nađe pred himalajskim izazovom trećeg albuma koji po nepisanom pravilu sudbinski određuje daljnji put.

Arsen je na izazov odgovorio odvažno, u ono vrijeme – riječ je o 1973. godini – beskompromisno, skoro pa punkerski. “Homo volans” ne samo da je bio prvi dvostruki album tadašnje jugoslavenske diskografije te prvi konceptualni album na ovim prostorima (danas znamo da je svaki ozbiljni dvostruki studijski album po defaultu konceptualan) već je bio i posve avangardan. Nečuveno pomaknut u odnosu na sve što se dotad ovdje snimalo, ali – da ne bude zabune – istodobno i klasičan, poput prva dva, sa svim tada već licenciranim arsenovskim sastojcima. U prvom redu baladama koje mu nikada nisu otklizale u sladunjavost, sentimentalnim lirskim refleksijama, te finom ironijom premazanim pjesmama socijalne tematike.

“Homo volans” bio je više od zbirke savršenih pjesama. Njegov javni red (i mir) remetili su atonalni ispadi, neočekivane aranžerske vratolomije, tamni čak morbidni pasaži (kao u “Ofeliji” i “Mirnom podstanaru”) dok je čitava atmosfera albuma bila puna produkcijskih zahvata od kakvih se tada još zaziralo na ovim prostorima.

Arsen je trećim albumom definitivno potvrdio svoj skladateljski, tekstopisački, pjevački… općenito umjetnički genij. Njime je na svoj način postao naš “čovjek u crnom” na kojeg se s lakoćom hvata estetska usporedba ne samo s Aznavourom ili Brelom već i s Leonardom Cohenom i Johnnyjem Cashom, premda je meni na ovom albumu snažnija usporedba s nesretnim momkom Nickom Drakeom, osebujnim melankoličnim kantautorom koji je umro godinu dana prije izlaska Arsenovog “Homo volansa”, ne snimivši više od tri albuma.

Priznajem, “Homo volans” čuo sam prvi puta u cijelosti s debelim zakašnjenjem. No, sjećam se kako sam u svojim krhkim godinama čuo “Vrtove malih kuća” pa je povezavši sa stilski i mikrolokacijski srodnom “60-65” od Haustora poželio živjeti u Zagrebu, u nekom trnjanskom ili trešnjevačkom labirintu uskih uličica i malih kuća u čijim skučenim dvorištima obično stoje stara nagrižena kada, pseća kućica i stolica iznešena na verandu.

To je vrijeme onog predhipsterski urbanog Zagreba kojeg je u međuvremenu pojeo urbani šovinizam i aseptično ozračje grada koji loše prikriva malograđansku potrebu da bude preslik neke veće metropole, po mogućnosti one najbliže – Beča, do te mjere da je pretjeravši u tom pregnuću izgubio šarm i “svoje nježne godine”.

Arsen je jedan od rijetkih koji je ostao na prvoj liniji obrane tog predhipsterskog, šarmantnijeg grada. Kažu da radi istim žarom kao i u vremena kada je snimao “Homo volans”. I bio homo volansom.


pop : del

Mjesto odakle kultura odlazi u zaborav

anarhija weekly

knjiga + film + kazalište + mediji + ljudi

The WordPress.com Blog

The latest news on WordPress.com and the WordPress community.