Tag Archives: Nicolas Jaar

Čuo sam budućnost glazbe…

jaar cover

Nicolas Jaar “Space Is Only Noise” (Circus Company, 2011.)

U svemiru je danas toliko dobre glazbe i toliko izvrsnih, novoizniklih bendova da zbog njihove gustoće u vremenskom tjesnacu naprosto biva nemoguće čuti većinu, osim ako niste freak ili profesionalni kritičar. Budući da se glazbenim freakom odavno više ne smatram, a profesionalni kritičar nisam, posljednjih godina – otkako me znatno popustila želja za stalnim praćenjem recentnih glazbi – prepuštam se nasumičnosti i slijedim instinkt. Odem, recimo, na neki glazbeni blog (u zadnje vrijeme omiljen mi je http://www.israbox.com/ ) gdje se svakodnevno uploadaju deseci novih albuma, pa u svoj toj gužvi meni mahom nepoznatih izvođača krećem u potragu po nekom svom senzibilnom ključu. Ako mi se jako svidi naziv benda, ako miriše parfemski kao The Soft Moon, ako je karizmatično kao Tom Vek ili štreberski skovano da bi bilo neodljivo kao Zola Jesus, onda smjesta “skidam” album. I moram priznati da rijetko promašim u toj, skoro pa aleatoričkoj potrazi.

No, što htjedoh reći ovim dugim prvim uvodom.
Eh, da. Nicolas Jaar.
Mladi genijalac, čovjek koji po mom skromnom mišljenju odvodi glazbu, ne samo elektronsku, pravo u budućnost, oborio me i osvojio na prvo slušanje.

Evo i pričice o tome kakvom sam ga igrom slučaja otkrio?
Nekom zgodom, prošloga proljeća, krstario sam YouTubeom u potrazi za live snimkama meni zauvijek obožavane Nico.
I tako… Nico ovo, Nico ono, kadli mi omnipotentni servis ponudi klipić za skladbu “La Boheme” (proslavljenu u izvedbi Charlesa Aznavoura) koju je obradio spomenuti Nicolas, nadimkom Nico. Tako sam, čudnim putevima virtualnim, tražeći pokojnu heroinu Nico pronašao mladog Nica, dvadesetdvogodišnjeg Čileanca s njujorškom adresom, studenta komparativne književnosti i, kako rekoh, glazbenog genijalca.

Potragu sam tada preusmjerio ka Nicou. U sljedećih par klikova (Eh, da sam onomad u tinejdžerskoj groznici mogao tako jednostavno naći željene glazbe!) dođoh do Jaarovog nastupnog albuma iz 2011. godine. Budući da sam slabo prikriveni intelektualni snob, ne moram objašnjavati koliko me naslov albuma opandrčio. (Ovaj nesnobovski izraz namjerno koristim kako bih zavarao trag.)

Space Is Only Noise

Uau! Ovo je filozofski – pomislio sam. I ubrzo shvatio da je Jaarov album uistinu takav – mnogo dublji od glazbe na njegovoj površini. Promišljen, eklektičan i duhovit, s onim finim premazom zloslutnosti što me kao horoskopskog jarca (koji “jednim okom uvijek vidi sumorni svijet, a drugim zlo”) pridobilo već na polovici prvog slušanja.

Ovdje je točka na kojoj bih napokon trebao okončati i drugi dugi uvod te započeti o samom umjetniku i njegovom djelu. A započet ću mitski:

Čuo sam budućnost glazbe. Ime joj je Nicolas Jaar.

Ovo je glazba novih neistraženih prostora. Možda budućnosti, ako je to moguće, jer glazba uglavnom obitava u prošlosti i današnjim interpretacijama iste. Glazba je najbolja evokacija vremena, rekao je jednom netko vrlo poznat.

Kada slušam Space Is Only Noise kao u sporom lebdenju zrakopraznim prostorom, oko mene, Slušatelja, kruže krhotine nekih zaumnih glazbi, u dubokoj podsvijesti sačuvanih pripjeva koje smo pjevušili nekad davno, glasova iz crno-bijelih filmova, nekog uznemirujućeg klavirskog drona i zaraznog gitarskog riffa i pulsirajućih udaraca u tamni bubanj.

Jaarova glazba, na prvi sluh tako jednostavna, minimalistička, zapravo je krcata predivnim nepredvidljivostima. Glazba sastavljena tako da nas vrati u sentimentalno nulto stanje, polazište na kom smo svi jednom bili, da bi sada, kada smo samo naizgled na kraju svega, kada je sve prebukirano i kada je svemu potrebno svekoliko rasterećenje, postigla da sa sebe otresemo sve te suvišne terete, odbacimo svu duhovnu i materijalnu prtljagu koja nas čini teškima i nesposobnima za daljnje putovanje.

Grab your calculator and fix yourself – kaže Nico u naslovnoj pjesmi.

Ovo nije kraj. Kraja nema. Naučila nas je to (i) elektronska glazba. Techno. I davno prije toga impresionizam… Jednom kad uđeš u skladbu ili komad glazbe nije važno gdje si ušao – uvijek si dobrodošao. Nigdje nisi zakasnio, ništa suštinski propustio, jer sve će se jednom ponoviti i tako ponovljeno iznova biti jedinstveno. I one zaumne glazbe iz djetinjstva, i ona semplirana tužna fraza Keitha Jaretta, rasplinuti melankolični ugođaj, dječji glasovi u pozadini, šum valova, neki davni patinom presvučeni glasovi koji oh oui govore francuski ili pak baršunom presvučeni glas Raya Charlesa koji u onozemaljskom sampleu stiže sa starog gramofona…

Space is Only Noise napravljen je po svim kanonima techno glazbe: lineraran je, ritmičan, repetitivan… ali podtempirano odmetnut. Izazivački se suprotstavlja, tako spontano i suptilno, većini žanrovskih dogmi. Svi sastojci plesne glazbe su tu, a plesa niotkud.

Jaarovi instrumenti i strojevi imaju ogromnu dušu. Drugačije ne bi izlučio onaj prainstinktni, primordijalni zvuk kojeg sam, osobno, vukao iz neke nejasne daljine dok nisam čuo ovaj album. Zato se, koliko god patetično zvučalo, usudim reći da sam do groba zahvalan tom momku iz Čilea što mi je uobličio ta sjećanja, povezao raspetljane sinapse i odvezao me pravo u budućnost gdje se sve glazbe pletu u jedno golemo klupko.

Oglasi

pop : del

Mjesto odakle kultura odlazi u zaborav

anarhija weekly

knjiga + film + kazalište + mediji + ljudi

The WordPress.com Blog

The latest news on WordPress.com and the WordPress community.