Tag Archives: The Marble Index

Istrunule perunike

Nico_-_The_marble_index_-_Front

Nico “The Marble Index” (Elektra, 1969.)

Bile su davne jeseni i u njima turobna subotnja poslijepodneva. U ta vremena odlazio bih s Daliborom u zapušteni perivoj promatrati perunike iznikle iz raskvašene truleži. Jednom prilikom putem sam pokupio dva kestena sa staze i kod kuće ih spremio u žute kutijice igračaka iz Kinder-jajeta. Jednu sam sakrio – ne sjećam se više gdje – s idejom da je pronađem nekog dalekog dana za dvadeset, trideset ili više godina. Drugu sam kutijicu nosio sa sobom. Ne baš u džepu, ali uvijek je bila negdje među stvarima koje su u narednim godinama išle sa mnom u svakoj selidbi. S vremena na vrijeme pogledam taj kesten. Otvorim žutu kutijicu i uvijek se iznenađeno raznježim shvativši da nakon svih tih godina još nije istrunuo. Jedva se i smežurao. Izgleda kao da je otpao s drveta prije dva tjedna, a ne pred više od dva desetljeća.

Taj kesten je moj Dorian Gray.

Perunike više ne rastu u onom perivoju. Često sam se ujesen vraćao na to mjesto i nalazio samo lišće: s početka jeseni suho, kasnije, prije leda, vlažno i trulo. Iako sam u ono vrijeme već prebrodio djetinje utvare, umislio sam kako bih, ako razgrnem gnjilu masu, mogao zateći nadgrobnu ploču u čiji je mramor uklesano ime Christe Päffgen poznatije kao Nico.

U ta vremena intenzivno sam slušao njezin The Marble Index. Tugaljive jeseni sjevernih krajeva, pune nagovještaja smrti i okončanja jednog olovnog vremena, zeble su me s tog albuma koji mi je do danas ostao jednim od najdražih. Njezin zloslutno disharmonični harmonium i glas djevojčice koja je prerano postala tužna uvijek mi iznova gnječe srce. U otkriću tog zvuka bilo je iste one čarolije i jeze koju doživljavam kao kada svaki put pogledam onaj bezvremeni kesten sačuvan u žutoj kapsuli.

Jedan davni polusan: ležim na nekoj pustopoljini, sve okolo je zaleđeno. Ponoćni vjetrovi prizemljuju se na kraju vremena. Ispod stvrdnute zemlje smrznuta je trulež, zaleđeni jad. Ponegdje vire nadgrobne ploče. U njihovom mramoru uklesana imena i godine. Na nekima i male uokvirene crno-bijele fotografije. I uvijek odnekud stiže Njezin glas.

Midnight winds are landing at the end of time…

S tim albumom kojeg joj je prijateljski pomogao snimiti John Cale, fatalna Nico, hladna androgina plavuša onostranog glasa i ljepote, postala je moja ikona. The Marble Index najčešće sam slušao noću, na walkmanu, u vojničkom krevetu, među bezbrižno hrčućim momcima. Bilo je to jako davno, u onoj vojsci koja je kasnije izgubila ratove. Njezin me glas sačuvao od svakodnevnih dokonih grubosti u uniformi. Sačuvao me da ne ostanem na površini. S njim sam ili tonuo ili lebdio.

Taj album bio je njezina prekretnica. Nico više nije bila lakoumna cura iz Fellinijevog “Slatkog života” niti pastoralna šansonjerka s debitantskog albuma Chelsea Girl, a ni ona čudna strankinja dubokog glasa koja je otpjevala najljepše pjesme na mitskom Banana Coveru Warholovih i Lou Reedovih Velveta. S The Marble Index postala je ona Nico koja će odsutno odšetati u vlastite sumrake. Sama. Bez Boba Dylana i Jima Morrisona, bez Briana Jonesa i Jacksona Brownea, bez Leonarda Cohena i Iggyja Popa… svih tih ljubavnika s kojima je nesretno tražila sreću. I bez Alaina Delona s kojim je nakon kratke romanse dobila sina Arija kojeg ovaj nikada nije priznao.

Tragična heroina još je za života postala inspiracija generacijama nikoidnih djevojaka na prijelazu iz ranog puberteta u starmalo ništavilo. Njezine pjesme, naročito one s The Marble Index, zauvijek su ostale hladne, kao smrznuta zemlja koja je progutala istrunule perunike. Ali, kada im se probije prvi sloj leda, iz njih silovito prsnu najdublji osjećaji. Bezvremeni. Očuvani poput onog mog kestena.


pop : del

Mjesto odakle kultura odlazi u zaborav

anarhija weekly

knjiga + film + kazalište + mediji + ljudi

The WordPress.com Blog

The latest news on WordPress.com and the WordPress community.