Tag Archives: The Velvet Underground

Radioaktivna banana

BANANA COVER

The Velvet Underground & Nico (Verve, 1967)

O albumu poznatijem kao Banana Cover dao bi se napisati podulji tekst sastavljen samo od slavnih izjava/izjava slavnih izrečenih o njemu. Vjerojatno najčuvenija je dosjetka Briana Enoa koji je rekao kako prvi album Velveta “nije kupilo mnogo ljudi, ali da su svi koji su ga kupili potom osnovali bandove”.
Bio je to radioaktivni album, opasan i zračeći.

Donekle na tragu Enoove opaske, svaka pjesma s ovog albuma začela je neki žanr u rock glazbi. U estetskom smislu, taj album bio je međaš nakon kojeg mnoge stvari više nisu bile iste. No u tim vremenima, a naročito te 1967. godine, svaki drugi album bio je takav. Samo za primjer, iste su godine The Beatles snimili “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band”, The Doors svoj eponimski prvijenac, Pink Floyd također svoj nastupni antologijski “The Piper at the Gates of Dawn”, Hendrix je objavio “Are You Experienced?”… Da ne nabrajam dalje, o antologijskim albumima izašlima 1967, možete više pročitati ovdje ili pak ovdje gdje Banani neshvatljivo nema ni traga.

“The Velvet Underground & Nico” ubrzo po izlasku prometnuo se i ostao jedan od najutjecajnih albuma (za mnoge najutjecajniji) u sada već impozantnoj povijesti rock glazbe. Pojednostavljeno, no nimalo daleko od istine, bez prevratničkog utjecaja tog albuma ne bi bilo ni punka, ni kraut-rocka, ni onoga što se običava zvati indie-rockom, a i lo-fi, noise i grunge ne bi bili onakvi kakve znamo.

Opet na tragu Enoove opaske, zabavno je guglati u potrazi za listama izvođača i bandova “kojih ne bi bilo” bez Njezinog Bananstva. Prilično šaroliko društvo: The Stooges (Iggy Pop je priznao da je zbog – kako se tada činilo – lošeg zvuka i produkcije popizdio slušajući ga prvi put, da se jedva prislio poslušati ga drugi put, da bi ga nakon trećeg slušanja počeo smatrati genijalnim) zatim Can, Roxy Music, David Bowie (koji je iste godine objavio svoj debitantski album), Television, Sudicide, Sex Pistols, Sonic Youth, Jesus And Mary Chain, Nick Cave, R.E.M., Nirvana, Mazzy Star, Pavement, Beck, Stereolab, The Strokes… Lista je stalno otvorena.

Neki, poput Davora Gopca, u “islušavanju” Banane nisu, čini se, stigli dalje od uvodne prostodušno popističke “Sunday Morning” dok su se najodvažniji pioniri poput Can i Sonic Youth hrabro probili sve do pjesma koje su u ono doba doista bile radikalne i avangardne u pop-rock univerzumu poput “Heroin” i “All Tomorrow’s Parties”, a naročito “The Black Angel Death’s Song” i kaotične “European Son”.

Fascinira rudimentarno bogatstvo tog albuma. Banana Cover je album-rudnik u koji se svatko spuštao i u njemu pronalazio grumen nečeg posebnog. Mnogi su isprva bili zgroženi ili nespremni suočiti se s razarajućom bukom, narkoleptički monotonim ritmom, cvilećim violinama Johna Calea, Reedovom pandrčenju po gitari, poetici punoj nihilizma i sadomazohizma. Čak i u najčednijim trenucima albuma snimljenog u samo četiri dana (“Sunday Morning”, “I’ll Be Your Mirror”, “Femme Fatale”…) pjesme zvuče raštimano, a uvažena gošća Nico svojim zagrobnim glasom kao da zajebantski pokušava zvučati kao teutonska inačica Sandie Shaw.

S jedne strane zvuk se naizgled dramatično raspada (u “Heroin” dramaturški sjajno “oponaša” kolanje droge kroz vene) pa se opet sažima u pseudoromantičnim pastoralama. Takvo što je od hrpe razbacanih sastojaka mogao sastavit i potom senzacionalno isporučiti jedino genijalni “prodavač konzervi” i mecena cjelokupnog projekta Andy Warhol.

Nesavršen zvuk, mjeren aršinima mediokirtitetskih konzumenata glazbe, upravo je naročita draž jer otvara nečuven i dotad gotovo nečuvan prostor istraživanju onoga što je iza tankog zida bijelog šuma. Ovaj album me naučio slušati glazbu širom otvorenih ušiju i bez predrasuda. Ne znam jesam li ijedan drugi odslušao toliko puta.

U ono vrijeme kada sam ga otkrio i fanatično slušao bio sam na tzv. služenju vojnog roka, koji je tek na trenutke bio rock, a većinom ipak folk. Kada bi s ugašenim svjetlom u spavaonici u duhu bratstva & jedinstva otpočela kakofonična simfonija izvedena hrkanjem, prdenjem i kojekakvim drugim zvucima koje proizvode iznureni gojenci padajući u san, nataknuo bih slušalice na uši i uključio taj tanki hologramski zid raštimane bijele buke koji bi se, poput neke vanvremenske ovojnice, odmah stvorio oko mene.

A kada krene zvuk one čarobne muzičke kutijice u “Sunday Morning” (najljepše otvaranje albuma ikad!) još i danas se raspametim, mada već napamet znam svaki šum čitavog albuma i mada ga već godinama nisam slušao. Zanimljivije su mi danas već treće generacije onih koji se spuštaju u taj rudnik.

Oglasi

Istrunule perunike

Nico_-_The_marble_index_-_Front

Nico “The Marble Index” (Elektra, 1969.)

Bile su davne jeseni i u njima turobna subotnja poslijepodneva. U ta vremena odlazio bih s Daliborom u zapušteni perivoj promatrati perunike iznikle iz raskvašene truleži. Jednom prilikom putem sam pokupio dva kestena sa staze i kod kuće ih spremio u žute kutijice igračaka iz Kinder-jajeta. Jednu sam sakrio – ne sjećam se više gdje – s idejom da je pronađem nekog dalekog dana za dvadeset, trideset ili više godina. Drugu sam kutijicu nosio sa sobom. Ne baš u džepu, ali uvijek je bila negdje među stvarima koje su u narednim godinama išle sa mnom u svakoj selidbi. S vremena na vrijeme pogledam taj kesten. Otvorim žutu kutijicu i uvijek se iznenađeno raznježim shvativši da nakon svih tih godina još nije istrunuo. Jedva se i smežurao. Izgleda kao da je otpao s drveta prije dva tjedna, a ne pred više od dva desetljeća.

Taj kesten je moj Dorian Gray.

Perunike više ne rastu u onom perivoju. Često sam se ujesen vraćao na to mjesto i nalazio samo lišće: s početka jeseni suho, kasnije, prije leda, vlažno i trulo. Iako sam u ono vrijeme već prebrodio djetinje utvare, umislio sam kako bih, ako razgrnem gnjilu masu, mogao zateći nadgrobnu ploču u čiji je mramor uklesano ime Christe Päffgen poznatije kao Nico.

U ta vremena intenzivno sam slušao njezin The Marble Index. Tugaljive jeseni sjevernih krajeva, pune nagovještaja smrti i okončanja jednog olovnog vremena, zeble su me s tog albuma koji mi je do danas ostao jednim od najdražih. Njezin zloslutno disharmonični harmonium i glas djevojčice koja je prerano postala tužna uvijek mi iznova gnječe srce. U otkriću tog zvuka bilo je iste one čarolije i jeze koju doživljavam kao kada svaki put pogledam onaj bezvremeni kesten sačuvan u žutoj kapsuli.

Jedan davni polusan: ležim na nekoj pustopoljini, sve okolo je zaleđeno. Ponoćni vjetrovi prizemljuju se na kraju vremena. Ispod stvrdnute zemlje smrznuta je trulež, zaleđeni jad. Ponegdje vire nadgrobne ploče. U njihovom mramoru uklesana imena i godine. Na nekima i male uokvirene crno-bijele fotografije. I uvijek odnekud stiže Njezin glas.

Midnight winds are landing at the end of time…

S tim albumom kojeg joj je prijateljski pomogao snimiti John Cale, fatalna Nico, hladna androgina plavuša onostranog glasa i ljepote, postala je moja ikona. The Marble Index najčešće sam slušao noću, na walkmanu, u vojničkom krevetu, među bezbrižno hrčućim momcima. Bilo je to jako davno, u onoj vojsci koja je kasnije izgubila ratove. Njezin me glas sačuvao od svakodnevnih dokonih grubosti u uniformi. Sačuvao me da ne ostanem na površini. S njim sam ili tonuo ili lebdio.

Taj album bio je njezina prekretnica. Nico više nije bila lakoumna cura iz Fellinijevog “Slatkog života” niti pastoralna šansonjerka s debitantskog albuma Chelsea Girl, a ni ona čudna strankinja dubokog glasa koja je otpjevala najljepše pjesme na mitskom Banana Coveru Warholovih i Lou Reedovih Velveta. S The Marble Index postala je ona Nico koja će odsutno odšetati u vlastite sumrake. Sama. Bez Boba Dylana i Jima Morrisona, bez Briana Jonesa i Jacksona Brownea, bez Leonarda Cohena i Iggyja Popa… svih tih ljubavnika s kojima je nesretno tražila sreću. I bez Alaina Delona s kojim je nakon kratke romanse dobila sina Arija kojeg ovaj nikada nije priznao.

Tragična heroina još je za života postala inspiracija generacijama nikoidnih djevojaka na prijelazu iz ranog puberteta u starmalo ništavilo. Njezine pjesme, naročito one s The Marble Index, zauvijek su ostale hladne, kao smrznuta zemlja koja je progutala istrunule perunike. Ali, kada im se probije prvi sloj leda, iz njih silovito prsnu najdublji osjećaji. Bezvremeni. Očuvani poput onog mog kestena.


pop : del

Mjesto odakle kultura odlazi u zaborav

anarhija weekly

knjiga + film + kazalište + mediji + ljudi

The WordPress.com Blog

The latest news on WordPress.com and the WordPress community.